Intervju

Radovan Tajder - 44 godine rada

Autor/izvor: DAZ / Morana Manger i Damir Sekulić 21/02/2014

Povodom skorog otvaranja velike retrospektivne izložbe o čemu smo već pisali, razgovarali smo s Radovanom Tajderom, poznatim hrvatskim arhitektom s bečkom adresom.

> Vaša se velika retrospektivna izložba „Arhitektura/Arhitekt“ priprema doslovno cijelo desetljeće. Što nas očekuje na izložbi i jeste li zadovoljni pripremom izložbe koja će nas, pretpostavljamo, provesti kroz Vaš cjelokupni radni vijek i život s arhitekturom?

Da. O toj se izložbi govori još od kraja 90-ih godina. Nešto stjecajem okolnosti, ali najviše mojom krivnjom došlo je do tolikog otezanja. Znate ono: „Samo da se još završi ova kuća pa da pokažemo i nju, pa onda da se sagradi još i to... “, i tako u nedogled. Projekt je oživljen zahvaljujući pritisku iz Muzeja za umjetnost i obrt i sad smo pred otvaranjem - ne obične izložbe, nego retrospektivne.

Već i naziv „Arhitektura/Arhitekt“ što ga je projektu (jer uz izložbu ide i monografija) dala kustosica dr. Marina Bagarić govori da nije riječ o običnoj arhitektonskoj izložbi. Dakle neće biti pokazani samo projekti i kuće, već će se moći pratiti njihov nastanak, ali će se uz to predstaviti i osoba: arhitekt. Bit će izložen niz mojih tekica s crtežima koji su prethodili projektima, ali i slobodnim crtežima, bilješkama, tekstovima najrazličitije naravi. Bit će tu izloženo i nešto od mojega starog alata, šalabahteri s faksa, malo privatnih predmeta.

Što se priprema tiče, MUO je odlično vođena i organizirana ustanova, s perfektno strukturiranim timom. A entuzijazam kojim su krenuli u ostvarivanje ovog projekta navodi me na pomisao da je materijal koji sam im dao na raspolaganje vrijedan pažnje. To shvaćam kao kompliment i osjećam se počašćenim.


Isječak iz tekica"


Sistem predškolskih ustanova, s R. Roginom, 1975.

> Moramo priznati da nas najviše zanimaju osnovne razlike u projektantskom poslu u Zagrebu i Beču, odnosno, u Hrvatskoj i Austriji: zakoni i suradnja s gradskim službenicima, status arhitekta u društvu te, prije svega, odnos s investitorima, kao i sama struktura investitora.

O razlikama ne mogu govoriti jer sam prestao raditi u Zagrebu pred skoro 30 godina, a u to se vrijeme puno toga radikalno promijenilo. Mogu pokušati kratko govoriti o tome kako radimo u Beču, a usporedbu napravite sami. Dakle:

▪ Kao prvo komercijalna je komponenta ključna u djelovanju ogromne većine arhitektonskih biroa. Arhitektura je u službi toga. Na prste se mogu nabrojati arhitekti zvijezde koji djeluju u drugačijim uvjetima. Posao često uvjetuje privremeno formiranje zajednica više biroa. Naravno da se tu zamućuje pojam autorstva, s kojim se ionako žonglira, sve u funkciji poslovnog uspjeha.

▪ Biroi su perfektno opremljeni i organizirani, svaki se korak kompjuterski prati, a produktivnost je za hrvatske pojmove bajkovita.

▪ Kod investitora je u golemoj većini slučajeva profit u prvom planu. Štedi se na svemu, počinje se škrtariti na arhitektonskim honorarima, inzistira se na kratkim rokovima. To vam je vjerojatno poznato. Mi, naravno, sve to znamo pa pokušavamo iz tijesnog korzeta, koji nam je nametnut, iskočiti  kojekakvim izumima, sitnim trikovima kako bismo projekte odmaknuli od banalnosti.

▪ Natječaji se raspisuju za praktički svaki veći projekt (s cca. 7 sudionika), što investitora ništa ne košta. Njemu to osigurava izbor, dok je za arhitektonske urede to veliko opterećenje.

▪ Tu su i sudski procesi. Kad smo završili gradnju Uni centra, rekao sam olakšano voditelju projekta: „Konačno, i to je iza nas.“ Odgovorio je smireno: „Nije, sad kreću sudski procesi.“ I stvarno, kod realizacije svakog većeg projekta neki se od bezbrojnih sudionika osjeća zakinuto i pokušava pravdu istjerati sudskim putem. Pa se svi cijelo vrijeme pripremaju na to. Papirologija je nevjerojatna. Svaka se sitnica protokolira i ti se protokoli onda odašilju svima. Pod motom „Wer schreibt, der bleibt.“, dakle „Tko piše, opstaje.“ Odgovornost je direktna, pa je se nastoji podijeliti. Imate čitav niz stručnjaka zaduženih samo za svakovrsne kontrole. Ako hoćete vrata pomaknuti za par centimetara, treba vam pet, šest, deset pisanih suglasnosti.

▪ Projektiranje olakšava preciziran građevinski red, milijun raznih normi i propisa, jasni uvjeti izgradnje. Sve to treba odlično poznavati jer se inače nađete pred nepremostivim preprekama. Mi smo donedavno u birou imali stalno zaposlenog arhitekta koji se bavio samo praćenjem propisa.

▪ Dodatna je olakšica efikasnost gradskih službi. Ako projekt u svemu odgovara propisima, građevna se dozvola izdaje za najviše tri mjeseca. I to bez obzira na veličinu, kompliciranost projekta i osjetljivost lokacije. Nikome onda nije ni na kraj pameti graditi ilegalno.


Radovan Tajder, Beč, 2014.

> Termin „planiranje grada“ u Zagrebu u zadnja dva desetljeća praktički ne postoji, koliko se pažnje urbanizmu pridaje u Beču?

Planiranje grada ovdje se piše velikim slovima.To je tema kojoj se pristupa naročito ozbiljno, organizirano, oprezno, multidisciplinarno, pa su i rezultati odgovarajući. Jer je dobro planiranje grada ključna stvar. Kuće su onda samo detalji. Imao sam sreću sudjelovati u planiranju nekih dijelova grada, i koliko god složeno bilo, to mi je činilo nevjerojatno zadovoljstvo. Veće nego projektiranje kuća.

> Pratite li suvremenu hrvatsku arhitekturu? Kakva vam se čini recentna hrvatska arhitektonska produkcija iz austrijske perspektive?

Ne. Ne pratim. Pa ipak, ono najbolje uvijek dođe do mene, sa zakašnjenjem doduše, prolazeći kroz filter vremena. A to što dođe, zbilja je dobro.

> Koliko se Vaš stil promijenio s godinama, jeste li zadržali iste uzore ili mislite da arhitekti s vremenom nužno mijenjaju svoj izričaj?

Ima li mojeg stila uopće, ne znam. To bi trebali reći drugi. Moj način, a to je za mene točnija definicija stila od one koja se bavi formom, nije se promijenio. Samo se izbrusio i izo&ˇtrio. A nije se promijenilo ni moje gledanje na profesiju. To je na tragu one Ostrogovićeve: „Ne moramo svakog ponedjeljka izmišljati novu arhitekturu.“ I sami znate da arhitekturu mijenjaju društvene promjene i tehnologija. Velikani koji stvarno otvaraju nove poglede na njeno biće, stvarajući tako paradigme, užasno su rijetki.

> Znate li objasniti zašto Hrvati znaju izabrati dobar auto ili se obući sa stilom, a u domeni arhitekture i uređenja interijera tako često viđamo primjere neukusa?

Ne znam što da odgovorim na to pitanje. Jer, kao prvo, ne znam što je „lijepo“. Može li artefakt uopće bili „lijep“? Znam da je većina suvremenog dizajna najrazvikanijih dizajnera ordinarni kič. A za arhitekturu je najgore kad je blesava. Ne znam. Ima naravno svega i svačega, i to nije nikakav hrvatski specifikum. I ne treba biti prestrog prema ljudima. Pa njih arhitektura zapravo i ne interesira, jedva da je zamjećuju.

> Koliko je po vašem mišljenju važan timski rad, osobito u svjetlu preklapanja arhitekture s drugim strukama i sve većom interdisciplinarnošću? Je li za mladog arhitekta nužno da uči radeći s iskusnijim kolegama?

Postavili ste dva različita pitanja. Krenimo najprije s pitanjem timskog rada.

Kad se projektira komplicirani produkt, a većina suvremenih kuća to jest, timski rad je neminovni preduvjet uspjeha. Tu se onda, naravno, relativira pitanje autorstva. Možete li reći tko je projektant Airbusa? Ne, jer kao pojedinac ne postoji. Ne znam zašto bi drugačije trebalo biti s arhitekturom, osim ako nije produkt daleko nižeg nivoa. Romantično vrijeme usamljenih divova je prošlo. I dobro je tako. Uvijek naglašavam, ali se često prečuje, da sebe shvaćam tek kao dio tima u dobro organiziranim kompleksnim biroima. Najprije je tako bilo u uredu „Hlaweniczka und Partner“, sada u ateljeu „Hayde Architekten“. Kao list u krošnji. A time se može objasniti ova produktivnost.

Je li za mladog arhitekta nužno učiti radeći sa starijima mogli biste pitati moje mlađe kolege koji su dugo radili sa mnom. Zorana Glivarca, Nikicu Popovića, Petera Herzoga. Nužno nije, ali olakšava i ubrzava neke stvari. U „Didaktainvestu“, gdje sam počeo 1971, bili su sami mladi arhitekti početnici. Puni elana, smjelih zamisli, ali nikakvog znanja o tehnici i proceduri. To se onda nadoknađivalo dugotrajnim bolnim učenjem na vlastitim greškama.


sjede: Radovan Tajder, arh. Dieter Hayde, arh.Peter Herzog, stoji: arh. August Hufnagl, Beč, 2014.

> Uz Vaše se ime uvijek na prvom mjestu pojavljuje „Tamariskengasse“. Kako danas gledate na taj projekt, postoje li neki projekti ili odluke u životu koje biste danas promijenili da možete?

„Tamariskengasse“ spominjete vjerojatno zbog Galića. Uvjeren sam da ima dosta važnijih, po mnogo čemu inovativnijih bečkih realizacija. Garaža „P4“ na aerodromu, pa ona za „Boehringer“, koje imate u relevantnim udžbenicima o projektiranju takvih objekata. Pa zgrada SAP-a gdje su kreativna interpretacija urbanističkih uvjeta i tretiranje proporcija doveli do uzbudljivog rezultata, ili centrala koncerna „Raiffeisen“, koja je prvi u energetskom smislu pasivni toranj izgrađen u svijetu, ovjenčan brojnim priznanjima.

A što se odluka tiče, ne znam. Možete li za kišu koja je jučer pala reći da nije trebala pasti?


Garaža P4", zračna luka, Beč za Atelier Hayde Architekten


Poslovna zgrada SAP, Beč za Atelier Hayde Architekten

   > Na čemu trenutačno radite?

Ove smo godine, dakle u mjesec i pol, predali tri natječajna projekta ( vidi pod „timski rad“!). Očekujemo rezultate. Početkom ožujka krećemo dizajnirati reprezentativni stambenjak u širem centru, blizu Raiffeisena. Do ljeta će biti sagrađena poslovna zgrada za tvrtku „Östu-Stettin“ u Leobenu. To je realizacija dobitničkog natječajnog rada i gradi se točno prema projektu, pa nas veseli. U proljeće kreće izgradnja sedam stambenjaka na periferiji. To je socijalno, „smart“ (čitaj: skromno) stanovanje. Pokušali smo i tu s par sitnih izuma iskočiti iz pragmatične arhitekture sanduka.

> Imate li još neke strasti u životu? Nešto što vam služi kao odmor od Arhitekture?
Rekli ste u jednom intervjuu da vam je cilj prestati se baviti  arhitekturom i da ima drugih stvari kojima biste se željeli baviti. Što nakon arhitekture?

Kad kažete „još neke“, valjda podrazumijevate da je arhitektura moja strast. Nije! To je moj zanat, moj posao koji nastojim obavljati što časnije mogu. Ne da bih zaradio novac, nego iz poštovanja, i prema arhitekturi i sebi samome.

A nakon arhitekture? Znate, nakon 44 godine rada, tristotinjak projekata od kojih je gotovo trećina realizirana, nakon gotovo pola milijuna sagrađenih kvadrata, mirno mogu reći da je bilo dosta. Čovjek se zasiti i umori. Uzbuđenje nestaje, avantura se počinje pretvarati u napor. I onda je dobro prestati. Prije nego što se upadne u zamku rutine.

Planova za poslije ima dosta. Ima toliko toga o čemu bih volio pisati. Htio bih više crtati i preći s minijatura iz tekica na velike formate. Pa onda modelirati sitnu plastiku iz stiropora ili plastelina.

Ili ne raditi ništa. Naprosto biti. Posmatrati. I ponovno moći duboko udahnuti.

 

Razgovarali: Morana Manger, Damir Sekulić



Plakat izložbe „Arhitektura/Arhitekt“

Komentari

Morate biti logirani kako bi mogli komentirati.

Projekt

STUDIO UP: Hotel Amarin

09/03/2017

Predstavljamo projekt Studija Up, Hotel Amarin smješten u Rovinju.

Projekt

SODA arhitekti – Kuća B

16/02/2017

Predstavljamo projekt studija SODA arhitekti: Kuća B

Projekt

Dinko Peračić i Roman Šilje - Građevinski fakultet u Osijeku

09/02/2017

Predstavljamo projekt autora Dinka Peračića i Romana Šilje: Građevinski fakultet u Osijeku