In memoriam

U sjećanje na Ivana Crnkovića

Autor/izvor: DAZ/Vizkultura 26/04/2017

U 76. godini preminuo je uvaženi kolega i član DAZ-a, arhitekt Ivan Crnković. Posljednji ispraćaj bit će u petak, 21.04. u 12:50 h na krematoriju zagrebačkog groblja Mirogoj. U nastavku pročitajte osobne osvrte M. Mrduljaša, H. Hrabaka i Dominka Blaževića.

U 76. godini života preminuo je arhitekt Ivan Crnković, professor emeritus, jedan od doajena hrvatske arhitekture i najznačajnijih autora iz druge polovice prošlog stoljeća. Između brojnih nagrada, natječaja i priznanja, ističu se dvije najvažnije nagrade za cjelokupni doprinos domaćoj arhitektonskoj i umjetničkoj sceni; nagrada Vladimir Nazor Ministarstva kulture RH za životno djelo 2014. godine, uz koju je stajalo obrazloženje “svojim projektantskim, graditeljskim i pedagoškim radom uspio nepobitno dokazati da arhitektura doista jest sredstvo kojim možemo doći i do umjetničkoga djela” te nagrada Viktor Kovačić Udruženja hrvatskih arhitekata 2011 godine.
 
Posvećenost arhitekturi Crnković je provodio kao autor važnih projekata i karizmatični nastavnik arhitektonskoga projektiranja na Arhitektonskog fakultetu, kojeg su studenti obožavali. Njegova najupečatljivija i strukovno najznačajnija djela su dječji vrtić u Samoboru iz 1975., Salon galerije Karas u Zagrebu iz 1986., obiteljska kuća Dropuljić kraj Imotskoga iz 1981., vinski klub Kabinet u Zagrebu iz 1989., stambena zgrada u Zagrebu u Gregorčićevoj ulici iz 1990. godine.
Njegov osebujan karakter sproveden u arhitektonsku misao dolazi do izražaja u konceptualnim i natječajnim radovima s posebnim naglaskom na projektu Novoga hrvatskog dvorca iz 1983. godine (s Emilom Šverkom), maketom kojeg se 1991. godine Hrvatska prvi put predstavila svjetskoj umjetničkoj javnosti u Giardinima na Venecijanskom bijenalu.
 
Crnković je rođen 1941. u Zagrebu. Nakon završene Građevinsko-tehničke škole u Zagrebu, 1965. je diplomirao na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu u klasi prof. M. Kauzlarića. 1967. je izabran za asistenta prof. M. Begovića za predmete: Arhitektura industrijskih zgrada, Arhitektura društvenih zgrada i Interieur; 1987. godine izabran je u zvanje predavača za predmet Arhitektonsko projektiranje VIII (0-8) i Interieur (0-4); 1991. Izabran u zvanje docenta za predmete : Arhitektonsko projektiranje VIII, Integralni rad i Interieur; 1993. Izabran u zvanje izvanrednog profesora za predmete Arhitektonsko projektiranje VIII (0+8) Integralni rad (0+12) i Interieur (2+2); 1989.-1993. Predstojnik Katedre za arhitektonsko projektiranje Arhitektonskog fakulteta; 1995.-1997. Dopredsjednik Udruženja hrvatskih arhitekata (UHA); 2000. izabran u zvanje redovitog profesora u području umjetnosti, Interieur, Arhitektonsko projektiranje VIII i Integralni rad; 2002.-2003. Predstojnik Katedre za arhitektonsko projektiranje; 2003. Izabran za dekana Arhitektonskog fakulteta za ak.god. 2003./04. 2004./05. Bio je Voditelj Kabineta za arhitektonsku kompoziciju, interieur i arhitektonsko projektiranje VIII, Voditelj Kabineta za arhitektonske i urbanističke radionice , Voditelj Interfakultetskog kabineta za diploma.

 

 

 

U nastavku možete pročitati osobne osvrte Maroja Mrduljaša, Hrvoja Hrabaka i Dominka Blaževića.

 

Slučaj arhitekta Ivana Crnkovića

Umro je arhitekt i nastavnik Ivan Crnković, vjerojatno onako kako je želio, na način koji je sam isprojektirao. Već godinama, možda i desetljećima nije smislio ništa novo, ponavljao se uvijek u istim dosjetkama-aforizmima i o arhitekturi i o životu, već vjerojatno naporan i sebi i drugima. «Ne treba biti astronaut da bi se spoznao svemir», zapisano je u tekstu «O edukaciji arhitekata», posljednjem Crnkovićevom tekstu. Tekst sam zapisao ja, u svojstvu urednika Godišnjaka, a temeljem nekoliko razgovora, a Crnković je, čini mi se ne baš sasvim entuzijastičan oko rezultata, na kraju ubacio tu poetično-kafansku mudrost kao zaključak. Iako se slute konture Crnkovićeve misli: želja da se arhitektura podučava i prakticira kao autonomna intelektualna disciplina, a ne kao «sinteza» umjetnosti i tehnike ili bilo čega drugoga, da se edukacija, ali i arhitektura u cjelini, što više otvori prema polju discipliniranog, no slobodno istraživanja, u tekstu se osjeća da izostaje Crnkovićev autentični intenzitet, intelektualna provokacija, gustoća slobodnih asocijacija i referenci primjerice prisutnih u tekstu koji je pisao o svom projektu Kuće s šest jednakih prostorija objavljenom u Arhitekturi, najopsežnijem i možda jedinom odista bitnom od nekoliko meni poznatih Crnkovićevih tekstova. U konačnici, u tom ponešto izmučenom tekstu objavljenom u prvom od serije novih Godišnjaka arhitektonskog fakulteta, autentični Crnkovićev iskaz vjerojatno su samo «astronaut» i Picasso, drugo je moje prepričavanje i dešifriranje njegovih stavova i zamisli, uz poneki dodatak kako bi se tekst koliko-toliko uobličio u cjelinu. Metoda «prepričavanja» Crnkovića nije bila idealna. Misao je donekle sačuvana, no ostaje dojam neautentičnosti, a to navodi na pitanje što nakon Crnkovića ostaje? Da li je netko do sada napisao po čemu je Crnković bio odista važan arhitekt? Adolescentske uspomene, fotografije izvučene iz privatnih foto-albuma i tekstovi sklepani od fragmenata jednog, u intelektualnom smislu praktički već posthumnog intervjua, copy-paste službene biografije s web-stranica fakulteta, to je više-manje sve što ovdašnja scena ima za reći o Ivanu Crnkoviću koji se, istina, odučio za života stvoriti i proživjeti mit koji inače uživaju već upokojeni.

Od lapidarno izrečenih aforizama i zagonetki može se graditi romantični mit o autodestruktivnom geniju, no ne može se graditi sustavno i prenosivo znanje, teško je dešifrirati metodu koja umire s fizičkim tijelom mislioca. Crnkovićevo znanje, njegove autentične intelektualne koordinate uglavnom nisu ostale u amanet budućim generacijama i teško je prihvatiti da on «živi kroz živote svojih studenata». Čitamo po portalima provincijalne priče o «zagrebačkom dečku s asfalta», na fejsbuku se bivši studenti prisjećaju njegove karizme i anegdota (i uvod ovog teksta je u opasnosti da bude uhvaćen u istu klopku), govore o tome kako bi jedna njegova rečenica promijenila njegov ili njezin pogled na arhitekturu i svijet… No, kakav identitet i kakve arhitektonske oslonce možete imati da vam jedna rečenica učini tako radikalni prevrat? Kakvu ste edukaciju prošli ako vam jedan karizmatični profesor kroz pseudozen koan navodno odredi daljnji intelektualni razvoj? I može li netko u projektima novije hrvatske arhitekture pokazati «pouke Ivana Crnkovića»? (Ta anegdotalnost je i narcistička: mnogi se prisjećaju Crnkovića kroz sebe samih, kroz to što je on učinio za njih, što je i bio dosta efikasan način da se karizmatika uguši, hraneći nezdravim obožavanjem njegov krhki ego.)

Da, Crnković je uživao divljenje svoje okoline, no da li je u njemu i on sam uživao? O njegovom radu postoji sam jedan publiciran odista relevantni, posvećeno, s naporom i intelektualnom empatijom napisan tekst koji je Dragomir Maji Vlahović publicirao u ljubljanskoj Sintezi o projektu Kuće s šest jednakih prostorija. Na koju se kritičku reakciju, na koja tumačenja, na koji feedback Crnković uopće mogao osloniti? S kime je uopće mogao ostvariti dijalog? Tko je trebao raspoznati da u je Crnković u Dječjem vrtiću u Samoboru Kahnov model služenog i služećeg prostora relativizirao uvođenjem trećeg elementa na tragu in-between koncepta Alda van Eycka te razvio sasvim autentičnu, matematički preciznu konfiguraciju koja je istovremeno i otvoreni sustav i serija precizno definiranih mjesta? Tko je trebao iščitati slojeve Loosa i (post-)moderne japanske arhitekture u kući Dropuljić u Imotskom? Tko je raspoznao Crnkovićev prijelaz od refleksivnog modernizma prema refleksivnom post-modernizmu, jednoj jedinstveno uzbudljivoj intelektualnoj avanturi koju tek treba dešifrirati, ako to uopće bude moguće?

Crnković nije puno učinio za razumijevanje svoje misli i čemu ima malo sebičnosti, ponešto lijenosti ili, ljepše rečeno, nemotiviranosti, ali možda ponajviše nesigurnosti. Hoće li se čarolija rasplinuti ako se misao zapiše, ako se pokuša artikulirati? Hoće li postati «petrificirana», «mrtva» kada se prestane gibati u tjelesnoj gesti govora i postane statični tekst? Poučeni iskustvom teksta o edukaciji, mogli bi smo se zapitati da li je Crnkovićeva misao uopće bila podložna zapisu? Ja sam uvjeren da je bila: ako se može artikulirati intelektualno tako precizan nacrt kao što je to projekt Dječjeg vrtića u Samoboru, misao je toliko jasna da se sigurno može artikulirati i u obliku teksta. No, samoborski projekt je manji problem: njega ćemo dalje tumačiti, raščlanjivati, iz njega učiti. No, što je sa svim onim zamislima, idejama, konceptima koji su ostali u skicama, «skicama skica», u fragmentima uz koje nemamo gotovo nikakva tumačenja? Hoće li se sastati svi Crnkovićevi studenti i suradnici pa u kolektivnoj mega-seansi rekonstruirati misli velikog učitelja? Uz određenu dozu cinizma, primijetiti ću da će Crnkovićev rad, uslijed oskudnosti opsega i izvora, vjerojatno biti rezistentan za «znanstvenu» obradu.

Crnković nije tragičan lik, njegova sudbina jest proizvod ove sredine gdje se, izgleda, više cijeni karizma «dečka s asfalta» nego intelektualni rad, ali on je sam odabrao svoj put. No, to je ipak jedan vrijedan repozitorij ideja, jedan potencijalno važan doprinos arhitektonskoj kulturi, i to ne «hrvatskoj» nego internacionalnoj – u apsolutnim vrijednostima, možda zagubljen zajedničkom indolencijom i Crnkovića i miljea u kojem je živio i radio. Taj doprinos i znanje nisu pripadali samo Crnkoviću, nisu bili samo privilegija njega i njegovih studenata. I nadolazeće generacije su zaslužile koristiti se Crnkovićevim uvidima i saznanjima koji su se trebali ugraditi u razvoj ovdašnje arhitektonske misli, trebale su biti dio jednog nažalost neispričanog ili neuspostavljenog kontinuiteta, trebali su graditi novu arhitekturu koja se ne treba izmišljati uvijek ispočetka. Zato je slučaj Ivana Crnkovića, jednog od najboljih arhitekata koja je ova sredina ikada imala, dobra pouka o miljeu koji se zadovoljava govorom i mitom, o kulturi kojoj nedostaje refleksija, o «kontinuiranim diskontinuitetima», o «zagrebačkoj školi arhitekture» koja je stalno u nekoj slutnji, nedohvatljiva, nedorečena, neispričana…

Maroje Mrduljaš

 

Pozdrav Ivanu Crnkoviću

IC je kultna figura hrvatske arhitekture.
 
Karizme potrebne za taj status imao je i suviše, što ga je učinilo i urbanom legendom. Anegdotarne refleksije života urbane legende mogu zakriti pogled na njegovu arhitektonsku ostavštinu.
 
Od Crnkovića baštinimo Otkrivenje i u tom je pojmu sva njegova stvarna snaga i dubok trag koji je posijao generacijama.
 
Otkrivenje je stvaralački čin, teži i zahtjevniji od bilo kojeg drugog. Otud taj zavodljivi energetski vrtlog koji ga je okruživao i koji nije dopustio da se puno mentalne tvari slegne i postane opipljivi artefakt.
 
Sasvim je nemoguće, čak i za suvremenike, uprispodobiti si uvjete u kojima je Crnković iznjedrio svoje Otkrivenje. Mašina povijesti ostavila je iza sebe vrlo malo traga tog Zagreba sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća, koji je bio pozornica njegovog stvaralačkog čina.
 
Usred sivila akademizma i jednoličnog ritma planske gradnje, odnekud se pojavio mladi vihor, bremenit i prodoran. Okretao je naglavce dogme institucije kojoj je, izborom, pripadao i s lakoćom se poigravao vrijednostima sredine u kojoj se, slučajem, našao.
 
Crnkovićeva sublimacija dogmatskog modernizma u otvorenu formu jest evolucijski skok i predstavlja sasvim unikatni događaj u povijesti hrvatske arhitekture. Trag kreativnih posljedica ovog skoka uzbudljivo je sljedljiv – od Crnkovićevih crteža do suvremenih i budućih arhitektonskih odjeka.
 
Lako je nalazio sljedbenike, nažalost ne i stvarne partnere za svoj poduhvat.
 
U civilizacijskoj regresiji nakon devedesete, arhitektonski se osamio i posvetio preostalu vrelu životnu energiju isključivo studentima. Društvu, koje ga je rado gledalo na margini, sasvim svjesno i razumljivo više nije ostavljao materijalnog traga.
 
Arhitekturu svijeta koji je sanjao pohranio je u kolektivnu memoriju, za neko bolje vrijeme koje je, možda, još uvijek pred nama.
 
 
Hrvoje Hrabak
 
 
 
Crnković, ili kako nastaju arhitekti
 
Prije nekoliko dana me je prijateljica, inače arhitektica, zamolila da joj preporučim neku knjigu o arhitekturi. Nešto inspirativno, lagano, za poklon osamnaestogodišnjaku koji upravo namjerava upisati arhitekturu, ali o istoj ne zna gotovo ništa. Dobro pitanje. Koju knjigu uopće preporučiti nekome u tako delikatnom životnom trenutku?
Bilo kako bilo, ovaj upit je pokrenuo čitav niz vlastitih nedoumica. Obzirom na sve što znam, sve što znamo i sve čemu svakodnevno svjedočimo; kako itko zdrave pameti danas može poželjeti postati arhitektom? Odnosno, još začudnije, kako itko uspijeva u toj želji ustrajati, izgurati tih pet, šest ili već koliko godina fakulteta, pa onda posvetiti život tako frustrirajućoj struci? Dakle usprkos manjkavostima obrazovnog sustava, usprkos sve vidljivijoj devalvaciji struke, manjku poštovanja, nestanku institucije arhitekta kao moralnog i stručnog autoriteta, javnog intelektualca, bitnog društvenog čimbenika… Usprkos toj lavini obeshrabrujućih činjenica, negativnih tendencija i zloslutnih predviđanja, mladi ljudi još uvijek sanjaju, upisuju arhitekturu – i diplomiraju. Zašto? Kako? Čemu se nadaju? U čemu je tajna?
Ovaj tekst potaknut je jednim neobičnim i neobično tempiranim tekstom kolege Maroja Mrduljaša (link), polarizirajućim posthumnim osvrtom na “instituciju” profesora Ivana Crnkovića, objavljenim tek nekoliko dana nakon Crnkovićeve prošlotjedne smrti na stranicama Udruženja hrvatskih arhitekata. Svoj tekst ne smatram nužno odgovorom, pogotovo ne polemičkim – jer bi se kolega Mrduljaš zacijelo složio s većinom ovdje napisanog – ali ga smatram potrebnim. Naime, dosta toga je u Mrduljaševom tekstu ostalo nedorečeno, i, osluškujući reakcije kolega, možda krivo pročitano i shvaćeno; što zbog afekta i površnog čitanja, što zbog samog tajminga.
Prije svega, Mrduljaš Crnkovića smatra “jednim od najboljih arhitekata koje je ova sredina imala” (kako kaže njegov Facebook post s linkom na članak) i to je potrebno spomenuti već na samom početku. Ne da bi se kolegu Mrduljaša branilo ili opravdalo, nego kao uvod u diskusiju.
 
Prešutne dogme
 
Dakle, krenimo upravo od te “istine”: je li Crnković doista “jedan od najboljih arhitekata koje je ova sredina imala”? Možda i jest, ali ono što Mrduljaša – ali i mene osobno – frustrira i iritira jest sljedeće: oko mnogih bitnih stvari u hrvatskoj arhitekturi postoji, čini se, tek prešutni dogovor, i ne samo dogovor, nego prešutna DOGMA. Bez previše proučavanja, bez previše razmišljanja. Crnković je velik, i to je to. Naša moderna? Upravo nadmoćna. A tek Šegvić, Vitić, Kovačić… Sve je izgrađeno na mitovima; ta nećemo ih valjda dovoditi u pitanje?
Svim ovim pitanjima trebala se, odnosno trebala bi se, pozabaviti, ako ne ta famozna “struka”, onda jedna nepostojeća, već izumrla “kasta” arhitektonskih mislilaca. Nažalost, produkcija znanja, produkcija teksta o hrvatskoj arhitekturi danas se svodi manje-više na paušalnu glorifikaciju moderne, bez pravog kritičkog modela. Nema produkcije teorije, dakle nema teoretičara; nema sustavne kritike, dakle nema ni kritičara. Osim pokoje, povremene iznimke, nema nikoga tko bi o Crnkoviću i sličnima sustavno pisao i valorizirao njihov rad na pravi, informiran, objektivan način. Projektira se, gradi se, i – to je to.
 
Alkemija edukacije
 
No, nije ovdje riječ o Crnkovićevom opusu, neobjašnjivosti njegove veličine ili riječima koje nam nedostaju. Pa ipak, nađete li se u prilici, hoćete li znati nekom međunarodnom arhitektu objasniti zašto je Crnkovićvev Shinkenchiku bitniji od svih ostalih Shinkenchikua, od kojih se nikada nije gradio mit? Po čemu je to Kuća sa šest jednakih prostorija tako važan projekt? Hoćete li mu pokazati kuću Dropuljić ili samoborski vrtić?.
Ne, ovdje se radi o nečemu manje akademskom i teže mjerljivom. Naime, u svom tekstu Mrduljaš, između ostaloga, Crnkoviću zamjera upotrebu aforizama, dosjetki, “poetičko-kafanskih mudrosti”. Zamjera mu – zavodljivost. Pa i karizmu. “…kakav identitet i kakve arhitektonske oslonce možete imati da vam jedna rečenica učini tako radikalni prevrat? Kakvu ste edukaciju prošli ako vam jedan karizmatični profesor kroz pseudo-zen koan navodno odredi daljnji intelektualni razvoj?”
I upravo tu se ja prestajem slagati s Mrduljašem. Studentsko doba je formativno, osoba budućeg arhitekta krhka i povodljiva. Ne čita svatko Sartrea ili Joycea s 13, ne sluša Joy Division ili Autechre. Ne formiraju se svi arhitekti na isti način, u isto vrijeme, istim ritmom i s istim pravocrtnim uvjerenjem. Jedna prava misao u pravom trenutku može učiniti puno. Pravi savjet, prava knjiga, pravi album. Edukacija je poput alkemije, koju je znao spomenuti i Crnković: često nedokučiva, nepredvidiva.
 
Voljeni profesor
 
Iako bih možda bio pozvaniji pisati o Crnkovićevom radu (koji je javan, dakle lakše dostupan), nego o njemu kao profesoru, ja ipak odabirem ovo potonje. Naime, bio sam studentom na dvjema vrlo različitim školama (zagrebački AF i njujorški Cooper Union) i podučavali su me i dobri i loši, i karizmatični i strogi, i strpljivi i nemarni, i poznati i anonimni. Bio sam strastven i angažiran, dijelom mnogih pokušaja da se stvari poprave, bunio sam se protiv nerada i nekompetencije. Nakon svih ovih godina, arhitektonsku edukaciju još uvijek smatram ključnim problemom arhitekture kao discipline, i još uvijek me malo stvari može iziritirati kao loše obrazovanje i loš profesor.
Bitno je reći; nisam osobno poznavao profesora Crnkovića, nisam bio njegov student niti sam bio na njegovim predavanjima. Volio bih da postoji potpunija “građa” o Crnkoviću koju bih danas mogao pregledati – od video zapisa do čitavih knjiga – ali o pedagoškom radu ionako rijetko postoji “građa”. Kako dokumentirati tako intiman proces poput obrazovanja? O njemu stoga znam tek ono što sam pročitao u nekoliko intervjua i ono što bih načuo od zagrebačkih profesora, prijatelja i kolega; djeliće “urbane legende”, nepotpune anegdote i šaljive zgode. Jaguar, Armani, Cigla, sve što zna i većina.
Ono što se iščitava iz svih tih priča o “velikom” Crnkoviću, iz svih tih sjećanja i gotovo kolektivne emocije koja prati njegov odlazak, svakako je – poštovanje. Zahvalnost? I, možda prije svega – ljubav, koliko god ta riječ mogla biti patetičnom ili neobičnom za jedan arhitektonski tekst. Ljubav prema “Crnome”.
Jer Crnković je prije svega bio VOLJEN. S pravom ili ne, voljen kao profesor, voljen i kao pobjednik i kao gubitnik. Nipošto savršen, ni kao privatna ni kao javna osoba; zamjeralo mu se sve, od uspjeha do neuspjeha, od elitizma do narcizma. Pa ipak, ljudi su o njemu u pravilu pričali – i još pričaju – s određenim simpatijama i smiješkom na licu.
 
Obična ljudskost
 
Otkud toliko simpatija? Je li to bilo zasluženo? To je upravo najzagonetniji dio priče: ljubav često nije jednostavna, niti jednostavno objašnjiva. Pogotovo ne ljubav studenta prema profesoru, ili mladog arhitekta prema uzoru, prema legendi, prema onome što bismo željeli da uzor predstavlja.
Ne bi bilo prvi puta da objektivno lošijeg profesora studenti vole više nego boljega, ili manje angažiranoga više od angažiranoga, iako to ovdje ne mora biti slučaj. Magaš, Filipović, Crnković. Odreda velikani, šarmeri, odreda voljeni profesori; ali i nerijetko nevoljeni zbog svoje voljenosti, zbog svog ega, ili svoje popularnosti među generacijama studenata.
Jesu li svoj renome zaslužili trudom, opusom dolaskom na vrijeme? Knjigama? Teško. Nismo ih voljeli radi njihovih realizacija. Često se tu radilo i o nečemu manjem, i većem, istovremeno. O jednostavnoj i običnoj – ljudskosti. O nesavršenosti, o nasmijanosti, o šarmu, o izvjesnom odstupanju od tradicionalne uštogljenosti “zagrebačke škole”. Cigareta, šal, stil odijevanja. Vic, mig. Pa i alkohol. Svi oni odudarali su od standarda. Nadmašivali studentska očekivanja.
 
Uloga inspiratora
 
Arhitektonska je edukacija kompleksna i puna izazova. Valja pomiriti racionalno s iracionalnim, umjetničko s tehničkim, lijevu s desnom stranom mozga, viziju s izvedivim. Nadobudnost studenta sa cinizmom profesora. Arhitektonska edukacija nije niti približno dobro strukturirana, a pogotovo ne linearna; svakom je studentu poznat osjećaj da mu/joj dio informacije konstantno “izmiče”, nedostaje. Valja pronaći svoj put, definirati svoju ideologiju, svoja uvjerenja, svoje korake.
Mnogi će se složiti, obrazovanje arhitekta većim se dijelom ionako događa van predavaonice i studija; od samoedukacije i vlastite potrage za znanjem, do dijaloga s prijateljima, studentima, kolegama, dugih kava i kasnonoćnih prepirki. Pa ipak, nekoliko pravih rečenica, pravi savjet u pravom trenutku, jedna digresija, pa i “kafanska mudrost” ili dosjetka profesora, mogu učiniti mnogo.
Prema svemu onome što sam pročitao, onome što čujem, upravo to je bio Crnkovićev forte. On je prije svega bio inspirativan, bio je – INSPIRATOR (nešto poput motivatora, ali uz manje angažmana). Ne samo kao predavač, nego i kao pojava, kao javna osoba. To je rijetka vrlina i tu možda leži njegova najveća vrijednost. Sam je znao reći da mu je uloga pedagoga (nazvao je tu ulogu “dvorskom ludom”) važnija od samog projektiranja, od arhitekture same. A što je dobar pedagog, ako ne onaj koji inspirira studenta, koji u njemu budi glad za arhitekturom. Čak i onda kada je sve protiv vas, od društva, do politike, tržišta, vremena u kojem živite i stvarate.
 
Ostavština i praznina
 
Čitajući Crnkovićev famozni intervju u časopisu Oris iz 1999. (link), lako se da naslutiti zašto je mnogima bio tako zavodljiv, ali i identificirati cijelo bogatstvo ideja i vrlo jasnu ideologiju proizašlu iz postmoderne i vlastitih traganja. Meni osobno ovo je jedan od najzanimljivijih i najkonkretnijih intervjua s bilo kojim od protagonista naše “arhitektonske scene”, koliko god neke misli bile nedovršene ili samodopadne.
Naime, baš poput poezije, Crnkovićevi odgovori znaju biti zagonetni, dvosmisleni, digresivni, otvoreni interpretaciji. Pa ipak, u pitanjima o arhitekturi i projektiranju, on je iznenađujuće precizan (dvodimenzionalna priroda njegove arhitekture, primjerice, negiranje predmetnosti, odnosno realizacije kao jedinog arhitektonskog cilja i motiva, i sl) i iznenađujuće drukčiji od bilo kojeg domaćeg arhitekta za kojeg znam. Iza svakog od tih odgovora naslućuje se promišljen i zreo mislilac, uvijek svoj. Čovjek sa stavom, arhitekt s iskustvom.
Iz svega čime raspolažemo, nije teško uvidjeti da je Crnković bio arhitekt iznimne širine, netko tko je studente mogao izložiti idejama, knjigama, zbuniti provokativnim mislima. Netko tko je studente mogao potaknuti da – razmišljaju. A to je takva rijetkost.
U svakom slučaju, jedino za čim – donekle sebično – danas možemo žaliti, jest što nije bio produktivniji. Što nije više pisao, više projektirao, davao više intervjua. Ne treba ga idealizirati, ali kao i mnogi kreativci i umovi poput njega, prije njega, ostao nam je – dužan.
 
Umjesto zaključka
 
Kakav je bio arhitekt, to će tek pokazati povijest, i neki novi, misleći, pismeni ljudi koje priželjkujemo. Zazirem od formalnosti, od imperativa posthumnih hvalospjeva i idealizacija, pogotovo s minimumom ulaznih informacija. U svakom slučaju, ono što se Crnkoviću ne može zanijekati, ono što mu se ne može oduzeti, upravo je živa emocija svih onih koji su ga poznavali, onih koji su od njega učili. Upravo to je ono što se ovih dana osjeća u razgovorima o njemu.
Da se vratimo stoga na početak ovog teksta. Za divno čudo, svemu usprkos, mladi ljudi još uvijek sanjaju, još uvijek upisuju arhitekturu – i diplomiraju. Zašto? Kako? Neke od razloga možemo tražiti upravo u postojanju ovakvih, sasvim nesavršenih, sasvim neobjašnjivih pedagoga kakav je, čini se, bio profesor Ivan Crnković.
 
Dominko Blažević

 

Rezultati

DOM ZA STARIJE DUBRAVA

30/08/2023

Rezultati natječaja za izradu urbanističko-arhitektonskog rješenja DOMA ZA STARIJE DUBRAVA.

Rezultati

Prostor središta Trešnjevke

23/12/2020

Rezultati natječaja za izradu urbanističko-arhitektonskog rješenja PROSTORA SREDIŠTA TREŠNJEVKE.

Rezultati

Dječji vrtić Brezovica

15/12/2020

Rezultati natječaja za izradu idejnog arhitektonsko-urbanističkog rješenja ZGRADE DJEČJEG VRTIĆA U BREZOVICI.

  • Rezultati

    DOM ZA STARIJE DUBRAVA

    30.8.2023.

    Rezultati natječaja za izradu urbanističko-arhitektonskog rješenja DOMA ZA STARIJE DUBRAVA.

  • Rezultati

    Prostor središta Trešnjevke

    23.12.2020.

    Rezultati natječaja za izradu urbanističko-arhitektonskog rješenja PROSTORA SREDIŠTA TREŠNJEVKE.

  • Rezultati

    Dječji vrtić Brezovica

    15.12.2020.

    Rezultati natječaja za izradu idejnog arhitektonsko-urbanističkog rješenja ZGRADE DJEČJEG VRTIĆA U BREZOVICI.



 





Program je realiziran uz potporu 
 Grada Zagreba


Potpora:


Partneri:

 


Medijski partneri:

 

 


Donatori:



 



 

 


 



Program je realiziran uz potporu 
 Grada Zagreba


Potpora:



Partneri:



Medijski partneri:



Donatori:


  •  

 

Društvo arhitekata Zagreba
Trg bana Josipa Jelacica 3/1
t +385 1 4816151
daz@d-a-z.hr

DAZ bilten:

Prijavite se
Copyright ©2024 DAZ.