Osvrt

U gradu ima grad

Autor/izvor: DAZ/Dominko Blažević 01/06/2012

Paradoksalno, prirodni “refleks” grada u nastanku nije da postane grad, nego da (p)ostane – selo. Većini je nekultura prihvatljivija od kulture koju gradskost nameće i zahtijeva.

Posljednjih se godina pisalo o zagonetnim nestancima stotina oznaka s rubova miniranih područja diljem lijepe, poratne naše. Na opće zaprepaštenje, istraga je pokazala da se u velikom broju slučajeva radi o “poduzetnim” pojedincima koji su znakove s natpisom “Ne prilazite, mine” krali kako bi njima označavali “svoja” područja na kojima – beru šparoge?!

Iako je svaki daljnji komentar ovakvog divljaštva ustvari suvišan, ovaj je “fenomen” i više nego znakovit kada govorimo o pojmovima javnog dobra i društvene odgovornosti u nas te može poslužiti i kao uvod u temu grada.

*

U Zagrebu su sve učestalija – i sve uzaludnija – negodovanja i protesti protiv uzurpacije javnih gradskih površina i resursa, bilo da se radi o “žrtvovanim” ulicama poput Varšavske ili Bogovićeve, ili o središnjim gradskim trgovima sve češće prekrivenima raznoraznim kolibicama, šatorima, balonima, ad hoc pivnicama i impromptu tržnicama. Štekati kafićâ (tzv. “terase”) i najrazličitiji komercijalni sadržaji proširili su se javnim površinama poput korova, progutavši usput i malobrojne klupe, spomenike, urbanu opremu, čitave trgove. Zadržati se danas u centru grada moguće je još jedino ispijajući poskupe, i redom ustvari poprilično loše kave, ili eventualno sjedeći u kakvoj kabini za presvlačenje. Grad je na prodaju, grad se iznajmljuje, grad se prostituira.

Jasno, kvaliteta javnog prostora nije jedino mjerilo urbanosti, ali općenito govoreći znakovit je pokazatelj stanja grada. Uostalom, kultura uopće na niskim je granama na ovim prostorima i u ovim vremenima (ovdje se pod “kulturom” ne misli na umjetnost već na svakodnevnu kulturu ophođenja, komunikacije, (su)života). Kako onda uopće govoriti o urbanosti? Galopirajući konzumerizam jadna je isprika – nekultura i nebriga za grad nešto su sasvim drugo.

Jer, po ulicama se pljuje, bacaju se opušci i smeće, s prozora se na prolaznike prazne pepeljare i istresaju mrvice sa stolnjaka. Grad je kontaminiran bukom; razglasa, auto-alarma, sirena, treštanjem narodne muzike iz noćnih automobila. Razbijaju se staklene stijene na autobusnim stajalištima, razvaljuju klupe u parkovima. Pločnici su prekriveni urinom kućnih ljubimaca i nepropisno parkiranim “tenkovima” nouveau riche vrhuške. S toplijim vremenom u javnom prijevozu postaje bolno jasno koliko mora da je slaba prodaja dezodoransa u domovini.

No, je li sve ovo tako novo? Izuzevši tehnološke detalje, ovakva je žalopojka mogla biti napisana vjerojatno i prije 50 godina… Možda jest. Ipak, u nekim drugim vremenima činilo se da grad / društvo / svijet donekle ipak žude postati boljim gradom / društvom / svijetom, da postoje neke instance koje o tome brinu i na tome rade, nekad i silom ili dekretom. Škole, institucije, pa i mediji bili su dovoljno ambiciozni ili drski da su si dopuštali “odgoj” javnosti.

Danas je drugačije. Danas je kultura izbačena iz TV dnevnika i dnevnih novina, dok su ubačeni – trač i žutilo. Sapunice, trash emisije, nepismenost, amaterizam. Gledateljima se daje “ono što žele”; tako raste gledanost i tako se privlači novac od reklama. Ali tako se ne gradi niti bolje društvo niti bolji grad, tako se tek “obrće kapital”. Danas bi nam dobro došle i najbazičnije emisije koje bi ukazivale na osnove bontona, primjerice. (U svakodnevnom gradskom ophođenju, naime, često izostaju i one najosnovnije pristojnosti: smješak, pozdrav, isprika, zahvaljivanje ili jedno obično i uljudno “molim”. Osobni je prostor nepoznat pojam, što zorno pokazuje i ignoriranje žute linije na podu ispred šaltera pošte ili banke. Mnogima nije jasno zašto je nepristojno odgovoriti na mobitelski poziv u kinu, ili provesti vrijeme na Facebooku tijekom cijele kazališne predstave.)

Ovakva nekultura nije sasvim iznenađujuća. Paradoksalno, prirodni “refleks” grada u nastanku nije da postane grad, nego da (p)ostane – selo. Rastao brže ili sporije, grad se ustvari želi vratiti u stanje sela, biti jedno veliko selo (u onom negativnom smislu). Uz ideju progresa, nad malogradom – dakle gradom koji nije velegrad – tako je uvijek nadvijena i prijeteća sila nazatka, koja se hrani prirodnom inercijom većine i njezinom sklonošću ruralnom (ali) i mediokritetnom i nekulturnom.

Jer većini je nekultura prihvatljivija od kulture koju gradskost nameće i zahtijeva. Nekultura je “prirodnija”, lakša, shvaća se kao “sloboda”, dok kultura podrazumijeva određenu disciplinu, kodove ponašanja i ograničenje vlastitih “sloboda”. (Većina je naravno nesvjesna činjenice da nekultura jednih često ugrožava slobodu i prostor drugih.) Konačno, kultura zahtijeva samokritičnost i određeni trud.

E sad, grad bi možda i (p)ostao selom, preko noći, kad u svakom gradu ne bi disao jedan drugi, unutrašnji grad, dio stanovnika koji grad pokušava održati na životu, vući ga naprijed. Grad-grad u gradu-selu. Projekt grada biva dakle iznova spašavan od strane najrazličitijih pojedinaca i grupa koje od ostalih razdvaja prije svega jedna zajednička odlika. Naizgled jednostavna i logična, a ustvari relativno rijetka želja: da stvari budu bolje. Želja da političari budu nekorumpirani, bolnice kvalitetnije, ljudi bolje plaćeni za svoj rad. Želja da ulice budu čistije, zgrade bolje projektirane, obrazovni sustav odgovorniji. Želja da se pišu i čitaju kvalitetnije knjige, sluša bolja muzika, jede bolja hrana. Želja da se ne mrzi drugoga i različitoga, želja da se živi u miru. Želja, na kraju krajeva, kako za društvenim tako i za vlastitim boljitkom. Rijetka želja, jer većina je najčešće tragično zadovoljna onim što jede, onim što gleda, onim što (ne) čita, onim što joj se servira, onim što jest. I potvrdit će to odbijanjem drugačijeg, pa bilo to drugačije i bolje.

*

Voljeti grad, željeti više, sizifovski je posao. Uz želju za boljitkom, nužno je i vjerovati u mogućnost promjene, ali i imati volju da se u “projekt grada”, u projekt društva opće ugradi određeni napor i energija. Otud svi ti koji se žale, ti koji podižu glas, koji pišu pisma, ti koji mare i stupaju u marševima, demonstracijama i paradama, solidariziraju se s obespravljenima, izlaze na izbore. Otud ti koji su dovoljno naivni ili dovoljno optimistični da misle da možemo bolje, da nam može biti bolje. Oni su taj grad u gradu. Bez njih bi ovaj grad, svaki grad, i dalje bio – selo.

Kao što kaže ona engleska, “if that’s wrong, I don’t want to be right”.

 

Dominko Blažević, 31. V. 2012.

Komentari

Morate biti logirani kako bi mogli komentirati.

Zagreb za mene

Zagreb za mene kreće s fokus grupama i uključivanjem javnosti

23/02/2015

Projekt Zagreb za mene kreće s uključivanjem javnosti te udruga i inicijativa u diskusiju i propitivanje zagrebačkih javnih prostora.

ARTUR

Održana radionica ARTUR – Gradski turizam

13/02/2015

U sklopu programa ARTUR, 12. veljače 2015. u Društvu arhitekata Zagreba održan je okrugli stol i radionica na kojem su razgovarali predstavnici  institucija relevantnih za razvoj grada  - Turističke zajednice Grada Zagreba, Gradskog ureda za strategijsko planiranje i razvoj grada, Instituta za turizam, Turističke zajednice Varaždina i Udruge hostelijera grada Zagreba.

Zagreb za mene

Konferencijom za novinstvo predstavljen projekt Zagreb za mene

06/02/2015

Projekt Zagreb za mene – urbana revitalizacija javnih prostora u gradu Zagrebu koji se provodi u suradnji s Gradom Zagrebom, Društvom arhitekata Zagreba, Arhitektonskim fakultetom Sveučilišta u Zagrebu i Akupunkturom grada predstavljen je jučer, 5. veljače na konferenciji za novinare u Gradskoj upravi.

Zadnji komentari

 


DAZ programi u 2014:




Sponzori:

   



Partner:

Potpora:

  

 

Sponzori:

  

  

 Medijski partneri:

 

 



Pokrovitelji:

Potpora:

 

               

 

 

Medijski partneri:

 

Brončani sponzori:

 

  

 

Sponzori:

 



Pokrovitelji:

 

   

    

 

Potpora:

 

 

Partneri:

    

 

 

 

Sponzori:

 

  

    

 

    

 

Medijski partneri: