Arhitektura

Tajni život ljudi iz arhitektonskih rendera

Autor/izvor: DAZ / vizkultura.hr 17/07/2015

Od rafiniranih vodenih boja početkom prošlog stoljeća do današnjih urbanih krajobraza, arhitektonski renderi su evoluirali iz elegantnih ilustracija do high-tech marketinškog alata za prodaju zgrada i projekata, a s njima su evoluirali i ljudi koji „nastanjuju“ te prostorne prikaze. Svaki render priča priču, a na izložbi „Designing People“ u kalifornijskom Berkleyu, kustosice Christina Marino i Waverly Lowell se bave upravo ovim fenomenom. U nizu crteža, fotomontaža i rendera nisu vidljive samo promjene u modnim trendovima, već i podjela uloga u domaćinstvu. Muškarci su u dnevnom boravku, žene u kuhinji, a u svrhu ciljanja na klijente s dubokim džepom svojedobno su bili izrazito popularni golferi. Danas su to kajakaši, baloni, manekenke i perk renđeri, a kako Lowell ističe ilustracije su prodavale arhitekturu, ali ljudi u njima su bili ti koji su prodavali željeni životni stil.

Board of Home Missions & Methodist Episcopal Church Extension, Chinese Mission. Henry H. Meyers Collection;  Environmental Design Archives, University of California, Berkeley

"Biomorphic Man", Garrett Eckbo Collection; Environmental Design Archives, University of California, Berkeley

Crtež Marion Mahony Griffin za projekt Frank Lloyd Wrighta, izvor: Frank Lloyd Wright Foundation

U jednom trenutku povijesti arhitekture arhitekti su počeli angažirati ilustratore koji su romantizirali njihove projekte. Primjer je Marion Mahony Griffin, ilustratorica, autorica mnogih crteža Frank Lloyd Wrighta, koji su ostali prepoznatljivi po svojoj japanskoj estetici.
Uskoro su renderi uključivali više ljudi, boje su uključene u paletu, iako su figure često bile stilizirane i u neprirodnim pozama.

UCSC Kresege College, Santa Cruz, CA, 1966, William Turnbull / MLTW Collection; courtesy Environmental Design Archives, University of California, Berkeley

S napretkom tehnologije pojavili su se ljudi izrezani s fotografija i kolažirane fotomontaže, kao svojevrsna prethodnica photoshopa. S kompjuterima i digitalnom tehnologijom renderi su doživjeli pomalo čudnu evoluciju, postajući gotovo parodija samih sebe. Tako nalazimo, balone, vatromete, ptice, zmajeve, leptire, kajakaše, park renđere i plave skandinavce diljem svjetskih projekata u svim urbanim krajobrazima. Objašnjenje i nje možda toliko teško. Arhitektura u recentnije vrijeme tematizira manje zgradu kao objekt, a više događaj, zajednicu, druženje, javne prostore, parkove i ine otvorene prostore i naravno, već na početku spomenuti – životni stil ili lifestyle.

projekt danskog studija BIG za St. Petersburg, Florida pier, uključuje roza balone, iako nitko ne zna zašto...


izrezane fotografije ljudi u prostornim prikazima i maketama, Ray Lifchez's design class; Environmental Design Archives, University of California, Berkeley

OMA

plesači iz serije ljudi iz Latinske Amerike, besplatno na raspolaganju ljubaznošću Escalalatina

Jedino što preostaje je doći do „dobrih“ ljudi, a to se danas barem čini pristupačnije nego ikad od sada, od paketa za po 5$ za šaku ljudi do besplatnih stranica i tumblra, ljudi koji bi napučili rendere su svuda oko nas.
Escalalatina – grupa mladih latino-amerikanaca stavila je besplatno na raspolaganje seriju „izrezanih“ ljudi latinoameričkog podrijetla zasićeni nekontekstualnim korištenjem mladih skandinavaca i njujorških hipstera u renderinzima za projekte u Južnoj Americi.

Snøhetta - idejni projekt za sjedište Le Mond-a


BIG & Heatherwick - sjedište Google-a u Kaliforniji

Skal Gubbar je stranica koju vodi šveđanin, student arhitekture Teodor Javanaud Emdén na kojoj možete besplatno preuzeti, kako Teodor kaže, obične ljude, njega i njegove prijatelje i poznanike ili „neizgrađenu arhitekturu“. Kako se na samoj stranici Skal Gubbar može vidijeti mnogi svjetski renomirani uredi koriste ljude iz ovog izvora i zapravo je iznenađujuće kako usprkos mnogim tehnološkim napredcima i pristupu golemoj količini informacija renderi i ljudi u njima nerijetko znaju izgledati zapravo jako slično.

Damir Sekulić / vizkultura.hr