Kolumna

Služba prostornog spašavanja

Autor/izvor: DAZ/Dominko Blažević 04/07/2012

Na koji način grad i država mogu biti konkretni i učinkoviti u korigiranju prostornih “grešaka”? Je li birokratska i strukovna sporost prokletstvo koje će ih u tom naumu vječno sputavati?

Početkom devedesetih, zagrebačkim su Arhitektonskim fakultetom kružile zavodljive glasine o Masaharu Takasakiju, tada još mladom i kontroverznom japanskom arhitektu. Glasine su tvrdile da je Takasaki realizirao nekakav muzej u Finskoj koji je potom srušen nakon jedva par godina jer ga osjetljivi Finci jednostavno – više nisu mogli gledati!

Svatko tko je iole upoznat s ekscentričnim oblicima Takasakijevih “kozmoloških” kuća i konzervatizmom javnosti, nekad i sad, bilo gdje na svijetu, lako bi mogao povjerovati u ovu priču. To nisu kuće za one slabijeg srca ili tankih živaca. (Odnosno, to su izvanredne kuće.)

Svakako, tih poslijeratnih i predinternetskih godina “ložili smo se” na Masaharua, to se činilo arhitekturom kakvu valja raditi: stvarati arhitekturu koju je nemoguće ignorirati, arhitekturu “koja gori”, arhitekturu koja je nepodnošljiva, arhitekturu koju se ponekad mora i – srušiti. (Dolaskom interneta završilo je nevino doba u kojem je bilo daleko lakše stvarati ovakve mitove. Poslije se ipak nije moglo pronaći ništa što bi ovu “romantičnu” priču o Takasakijevom muzeju potvrdilo ili demantiralo.)

Arhitektura je, nažalost, troma disciplina, a proces nastajanja projekata krajnje spor, u svim segmentima. U građenje se ulaže ogroman novac, tako da je neka priča poput ove danas teško zamisliva. Vlasti su ionako sklonije greškama i u afektu će prije srušiti nešto vrijedno (primjerice njujorkški kolodvor Pennsylvania Station ili staro splitsko groblje na Sustipanu) nego nešto uistinu nepodnošljivo i/ili ružno. (S druge strane, bogati i brzi gradovi (poput spomenutog New Yorka) rušenje drže sasvim korisnim i uobičajenim mehanizmom regeneracije i opstanka grada, zahvaljujući logici kapitala i dinamici donedavno moćnog tržišta.)

Ali rušenje nije jedino rješenje, pogotovo ne u zemlji siromašnoj poput naše.

1)
Slučaj prvi. Bespravna gradnja u Hrvatskoj.

Novi, kontroverzni zakon o legalizaciji bespravno sagrađenih objekata ovih mjeseci nailazi na brojne proteste struke i malo tko se u toj polemici drži postrani. Arhitekti su često mišljenja kako “sve to treba srušiti”, zamišljajući valjda neku renesansnu idilu u kojoj će njihovom rukom novoprojektirani Vir postati hrvatskim Weissenhofom.

Kamo sreće da je problem tako jednostavan.

Prije svega, tu je opet novac: osiromašena država jednostavno nema sredstava za promišljeno rušenje, a kamoli za udomljavanje svih potencijalnih beskućnika. Osiromašeni građani pak nemaju dovoljno novca da bi priuštili legalnu gradnju, koja uključuje ishodovanje svih vrsta dozvola i pristojbi, naručiteljima uvijek skupi arhitektonski projekt, izvođača koji će uvijek koštati više od nekog rođaka koji je zidar. Ljudi si jednostavno ne mogu priuštiti gradnju vlastitog doma, ne po tim pravilima.

Uz to, pojednostavljeno gledano, na terenu je barem nekoliko sasvim različitih kategorija objekata. Prije svega, tu su primarni stambeni objekti, nečiji domovi, dakle kuće u kojima obične obitelji (nerijetko slabijeg imovinskog stanja) stalno žive. Zatim su tu “druge” kuće, odnosno vikendice onih nešto imućnijih ili bar socijalizmom “blagoslovljenih”, koje vlasnici koriste za odmor. Konačno, tu su i one “treće kuće”, ili privatni objekti koji se koriste u komercijalne svrhe, dakle za profit (turistički apartmani, ugostiteljski objekti, i tsl). 

A nije isto rušiti nečiji dom, ili nečiju apartmansku “vilu”. 

Nije isto rušiti raskošnu trokatnicu negdje tik uz more ili uz neko arheološko nalazište, ili kakvu skromnu prizemnicu na nekoj ledini u Zagori.

Da ne spominjemo činjenicu koja dodatno komplicira problem: mnogi koji žive u bespravnim objektima ionako nemaju dovoljno novca ni za predloženu legalizaciju.

Ne radi se dakle samo o “ozakonjenju prostornog nereda”. Zbog svih etičkih, financijskih i na kraju socijalnih razloga jedno opće, paušalno rušenje osim što bi bilo surovo, praktično je nemoguće. Što onda sa zatečenim stanjem?

Institucije koje se bave ovim problemom jamačno znaju više i ulaze u problem dublje, ali jedna od zdravorazumskih ideja bila bi novac od legalizacije iskoristiti za – ublažavanje problema, ako već ne za njegovo rješavanje.

Na primjer: zašto novac ukupljen procesom predložene “prisilne” legalizacije država ne bi kućevlasniku vratila u vidu poticaja za dovršetak fasade na kući (osim ako se ne možemo oprostiti s balkanskim prizorima nikad ožbukanih naselja)? Ili, zašto se taj isti novac ne bi usmjerio na uređenje okućnice, podizanje krova, postavljanje ograda na balkone?

Ili za poboljšanje infrastrukture cijelog naselja: bespravna naselja često vape za proširenjem neadekvatnih pristupnih uličica, izgradnjom pločnika, uvođenjem vodovoda, ukopavanjem instalacija pod zemlju, i tsl.

Mogu li se formirati arhitektonski timovi koji bi djelovali poput kakve estetske “prve pomoći”?

Bilo kako bilo, zakonski se mehanizmi mogu i moraju iskoristiti daleko pametnije od pukog “punjenja državnog proračuna”.

2)
Slučaj drugi. Korčula.

Novoizgrađeni Tommyjev hipermarket u Korčuli, shopping centar sa svim pripadajućim sadržajima, projekt je vrijedan nekih 40-ak milijuna kuna. Kompleks se upravo dovršava, i to uz suglasnost dubrovačkih konzervatora i sve potrebne građevinske dozvole. No, betonska grdosija sad već ozbiljno i očigledno nagrđuje razgledničku vizuru Korčule, viđenu iz trajektno-pristupnog pravca Orebića, i nitko normalan to ne može zanijekati.

Dakle, dozvole su tu, sve je tu, procedura je poštivana. Sve bi trebalo biti u redu. Ali rezultat je – poražavajući.

I što sad s tom kućom? Rušiti? To bi za mnoge bilo najjednostavnije rješenje, tim više što je ljude lako mobilizirati protiv zloglasnog Kapitala, budući da su nasamareni već toliko puta u zadnjim desetljećima. Ipak, mogu li se iznaći drugi načini, postoji li ikakav kreativni manevarski prostor, tim više što će Centar Korčuli ipak ponuditi sadržaje za kojima već dugo čezne?

Primjerice, ako je na tom mjestu bila borova šuma, može li se ispred nove građevine posaditi gusti red odraslih borova (o trošku investitora, naravno)? Može li se sporna fasada prema moru obojiti u kakvu kameleonsku, što neupadljiviju nijansu, kako bi pozadina Grada ponovno postala pozadinom?

Može li se za takvu i slične intervencije raspisati – natječaj? Neuobičajeno – jest, bez presedana – jest, ali i izvedivo – bogme jest.

3)
Slučaj treći. Muzička akademija i Fabrisov Ferimport.


Autor fotografije (i one u naslovu): Ivan Dorotić za pogledaj.to

I ovdje se radi o kući koja je ispoštovala proceduru, uz to i o jednom uglednom arhitektu. Svi poznaju Šosteričevu stambeno-poslovnu zgradu u Petrinjskoj, koja je nekoć tako uzburkavala konzervativne zagrebačke duhove, dok je danas jedna od zanimljivijih kuća u Zagrebu, i jedna od uzbudljivijih interpolacija uopće.

No, Šosteričev projekt Muzičke akademije kao da nije uspio izbjeći “prokletstvu” zgrade Željpoha odnosno Ferimporta. Naime, Fabrisovu je zgradu struka desetljećima ranije proglašavala apsolutnim promašajem, i to gotovo jednoglasno, da bi je onda ta ista struka rehabilitirala u godinama u kojima se nekritički štitilo (i još se štiti) svaku modernističku misao i svakog autora, bez obzira na kvalitetu. Potom je i cijeli natječaj za zgradu Muzičke akademije proveden s premisom očuvanja jedne u najmanju ruku upitne zgrade i konstrukcije, što je na kraju rezultiralo i krajnje neuzbudljivim nagrađenim radovima.

Na kraju je najveći dio Fabrisove (odnosno Barišićeve?) konstrukcije nedavno ipak srušen, ali se paradoksalno i dalje tvrdoglavo ostaje pri nagrađenom radu, temeljenom na istom predlošku. Rezultat će, sudeći po 3D vizualizacijama, biti jedna ružna, “tvrda” i prije svega zastarjela fasada čiji jezik pripada više osamdesetima nego današnjici. Projekt se temelji na jednoj istini (Fabrisovog predloška) koja je u međuvremenu postal laž (srušena i uskoro ponovno sagrađena konstrukcija). O historicizmu konteksta okolnih zgrada i Trga da i ne govorimo.

I – što sad? Što uopće učiniti u ovakvoj situaciji?

Okrenuti glavu i pustiti da se gradnja nastavi, jer arhitekt ionako ima zakonsko pravo na to, i onda iz Kavkaza zuriti u tu zgradu, desetljećima? Potom pisati kritike izgrađene zgrade i uzdisati za propuštenim prilikama? Ili pokušati intervenirati pravovremeno, odmah i sad? Intervenirati – kako? Da postoje pravi, brzi mehanizmi, autoru bi se mogla pružiti prilika “za doradu”, odnosno prilika da preradi pročelje prema Trgu. U krajnjem slučaju, ako rezultat ne bi bio zadovoljavajući, za isto bi se pročelje mogao raspisati i jedan potpuno novi natječaj. A opet, tko uopće ima pravo na tako nešto? Grad? Struka?

(Doduše, ovakva vrsta “kozmetičke” intervencije nije neviđena: treba samo pogledati uspješnu “masku” koju je Studio UP navukao na zgradu Spectatora.)

U ovakvim situacijama – svetogrdne li misli – unutrašnjost kuće se odvaja od pročelja i volumena. Šosteričeva Akademija možda će uistinu biti jedna funkcionalna i promišljena zgrada koja će sasvim zadovoljavati složenost raspisanog programa, ali njena pojavnost, lice koje ona pokazuje gradu, ono čime ona sudjeluje u oblikovanju grada, odnosno stvaranju gradskog ambijenta, njeno pročelje i njen volumen – oni u potpunosti podbacuju.

Zabrinutost je tim veća što se ovdje ne radi o bilo kakvoj lokaciji, nego o jednoj od najreprezentativnijih i najcjenjenijih zagrebačkih adresa. HNK, MUO, Zgrada Sveučilišta. Potratimo najbolje, kad već tratimo. Stoga i ovakve dileme, stoga sva ozbiljnost ovakve situacije. 

Zagreb nije poznat po arhitektonskoj hrabrosti, ili preprepoznatljivim kućama (Šosteričeva u Petrinjskoj jedna je od pamtljivijih). Rijetke su jake geste, rijetki iskoraci, ali i osjećaj za suvremeno. (To se najbolje spozna dođe li vam u goste kakav stranac. Poželite li mu pokazati najbolje što Zagreb nudi, arhitektonski govoreći, bit ćete na ozbiljnoj muci, svim arhitektonskim vodičima usprkos.) Cijeni se suzdržanost. Pa ipak, jedan ovakav ugao zaslužuje daleko više.

4)
Umjesto zaključka.

Na koji način jedna pravna, uređena država kakvom Hrvatska želi postati, može biti konkretna i učinkovita u slučajevima poput ovih? Je li birokratska i strukovna sporost prokletstvo koje će je u tom naumu vječno sputavati? Mogu li država i arhitekti komunicirati bolje, reagirati brže, pravovremeno i promišljeno? (Možda je kreiranje Apolitike dobar početak, najava jednog novog doba koje će omogućiti učinkovitiju komunikaciju, ali i sprječiti buduća razočarenja.)

Na kraju, nemoguće je ne primijetiti jedan današnji paradoks.

S jedne strane imamo svo to brdo prostornih problema, brdo grešaka koje se mogu i moraju ispraviti ili bar popraviti. Prostori vape za rješenjima.

S druge pak strane imamo ogroman broj sve besposlenijih arhitekata, koji u ovoj krizi jedva čekaju priliku da pokažu svoju kreativnost.

Vakuum između prostornih problema i arhitekata bez posla može popuniti jedino država, odnosno politička volja. 

Naravno, uz uvijek neizbježni – novac.

 

Dominko Blažević, 03. 07. 2012.

Komentari

Morate biti logirani kako bi mogli komentirati.

Think Space

Think Space Nekonferencija 2014.

12/06/2014

3. Think Space Nekonferencija pod ovogodišnjom krovnom temom Money / Novac je još u tijeku, ali smo dodijelili nagrade, družili se uz Architects' talk otvorili izložbu nagađenih radova ovogodišnjih natječaja Territories, Culture & Society i Environment / Subtraction. Družili smo se s našim kustosima, žiratorima i gostima, a dok se polako približavamo kraju 3. izdanja Think Space ciklusa pročitajte i pogledajte kako su prošla zadnja dva dana Nekonferencije.

Think Space

Nagrađeni autori Think Space natječaja u Zagrebu

10/06/2014

Sutra počinje 3. Think Space Nekonferencija pod krovnom temom Novac / Money, koja će se kroz tri dana održavati u Laubi u Zagrebu. Podsjećamo da je ulaz na Architects' talk u 19.00 h te na svečanu dodjelu nagrada u 20.30 h slobodan uz potvrdu dolaska ili registraciju putem ENTRIO sustava, zbog ograničenog broja mjesta. Zadnjeg dana završnih priprema Nekonferencije predstavljamo vam još neke od zanimljivih gostiju i Think Spacera.

DAZ

Poziv članovima na redovitu Skupštinu Društva arhitekata Zagreba

04/06/2014

Pozivamo sve članove Društva na 29. redovitu sjednicu Skupštine Društva arhitekata Zagreba (DAZ) koju saziva Predsjednik Društva Teo Budanko u utorak 17. lipnja 2014. godine s početkom u 18 sati u prostorijama DAZ-a, Trg bana Josipa Jelačića 3/1.

Zadnji komentari

DAZ programi u 2014:



Partner:

Potpora:

  

 

Sponzori:

  

  

 Medijski partneri:

 

 



Pokrovitelji:

Potpora:

 

               

 

 

Medijski partneri:

 

Brončani sponzori:

 

  

 

Sponzori:

 



Pokrovitelji:

 

   

    

 

Potpora:

 

 

Partneri:

    

 

 

 

Sponzori:

 

  

    

 

    

 

Medijski partneri: