Arhitektura i naslijeđe II
Rekonstrukcije arhitektonske baštine u Europi nakon 1989. godine: teorijske osnove i praktični problemi
Autor/izvor: DAZ 16/06/2011
U četvrtak, 16. lipnja u 19 sati, predavač: dr.sc. Marko Špikić, povijesničar umjetnosti. Koncem listopada 2010. u Münchenu je zatvorena izložba Povijest rekonstrukcija, konstrukcija povijesti, održana u izložbenom prostoru Pinakothek der Moderne. Ta je manifestacija izazvala veliku pozornost građana i stručnjaka, što se može zaključiti iz velikog broja posjetitelja, rasprodanog kataloga i brojnih osvrta u stručnim publikacijama.
Takav se uspjeh projekta koji su nakon višegodišnjeg rada i jednog održanog skupa (Zürich 2008.) pripremili njemački stručnjaci na čelu s Winfriedom Nerdingerom, može promatrati kao svojevrsno svođenje računa. Iako je nakana organizatora bila osvijestiti historijske, teorijske i praktične probleme suvremenog utjecanja metodi rekonstrukcije u arhitekturi, obje se manifestacije mogu vidjeti kao želja za otvaranjem šire i dublje rasprave.
Pogled u prošlost, kojim je obilježena minhenska izložba, temeljit je i teorijski fundiran, pa su stručnjaci raspravili pitanja geneze rekonstrukcijskih projekata od antičkih vremena do danas i od europskih do azijskih kultura. No promatraču se može nametnuti i jedno pitanje: koja je relevantnost tih tema, ili: zašto se o tome govori baš u ovom povijesnom trenutku?
Prije stotinu godina njemački su stručnjaci nakratko preuzeli inicijativu u teoretiziranju o konzervatorsko-restauratorskoj problematici, pa su na Danima njege spomenika (Tage der Denkmalpflege) diskutirali o postojećim teorijsko-metodološkim pozicijama i stvaranju novih načela. Pojam rekonstrukcije (Wiederherstellung) tada je, prema mišljenju vodećih stručnjaka, trebalo zamijeniti pojmovima održavanja i njege (Erhaltung, Pflege). Da između toga i našega doba ima poveznih točaka pokazali su Nerdingerovi neistomišljenici samo nakon nekoliko tjedana od svršetka minhenske izložbe, objavljujući antologiju Njega spomenika umjesto kulta marioneta: protiv rekonstruiranja graditeljskih spomenika.
Njemački su stručnjaci tako ponovo, kao i prije stoljeća, preusmjerili utvrđivanje poznatih činjenica i historijsko promišljanje discipline prema biti i značenju konzerviranja i propitivanju šireg smisla jednog posla koji obuhvaća tehnička i historijska znanja.
U izlaganju će se govoriti o nekoliko međusobno povezanih problema: historijskoj genezi rekonstrukcijske metode, njezinim diskontinuitetima i ponovnim oživljavanjima te o povijesnoj uvjetovanosti njezina jačanja u godinama nakon pada Berlinskoga zida. Raspravljajući o recepciji povijesne sudbine kulturne baštine Europe govorit će se o ulozi triju subjekata u osporavanju rekonstrukcije, njezinu simboličnom uskrsavanju i održavanju na životu, odnosno o ulozi političkih elita, stručnjaka i građanstva.
Društvo
