Kolumna

Nulta arhitektonska gesta na Velikom Kornatu

Autor/izvor: Dominko Blažević 21/06/2010

Adolf Loos je rekao ovako: “Hodajući šumom naiđete na zemljani humak, dva metra sa metar. Najednom postajete ozbiljni, i nešto u vama kaže: Netko je ovdje pokopan. To je arhitektura.” (Ali i afekt, naravno.)

Danas prilikâ za kontemplaciju čiste, iskonske arhitekture i arhitektonske geste, van digresivnog urbanističkog konteksta, nema puno. Sve je grad, i sve je u kompleksnom međuodnosu s nečim drugim. A opet, tvrditi da je najnoviji Bašićev projekt kornatskog spomen-obilježja dvanaestorici poginulih gasitelja upravo arhitektura, a ne nešto drugo/manje, za politehnički senzibilitet koji nas okružuje moglo bi u najmanju ruku biti – teško probavljivo.

Bilo kako bilo; radi se o dvanaest suhozidnih križeva, nemalih dimenzija (15x25 m, 1.2 m visine), razbacanih po uvali Šipnata i pojedinačnim mjestima pogibije, te njima pridruženom skromnom kružnom prostoru za okupljanje. (Začudo, mediji su bili suzdržani, stidljivo izvještavajući o realizaciji projekta, odnosno o svim onim stotinama dragovoljaca – vatrogasci, Torcida, mještani, rodbina, itd. – koji su fizički volontirali posljednjih mjeseci u njegovoj gradnji.)

Komentari su, kao i uvijek kada se o slično “javnim” projektima radi, varirali od pohvala (lokalni materijal, oblikovanje u skladu s autohtonom graditeljskom tradicijom) do kritika (“nagrđivanje” i “devastacija” nacionalnog parka, korištenje križeva kao simbola, i tsl); od kolektivnog radnog ushita do intimne tuge svake pojedine obitelji.
Ipak, jedan zanemareni aspekt ovog tihog i netipičnog projekta – njegova sama arhitektonska bît – ostao je previđen, ili bar neiskomuniciran.

Memorijalni projekti i spomenici općenito, od grobnica do muzeja, zahvaljujući dijalogu sa nultom točkom smrti i gubitkom, često se znaju vraćati čistoći arhetipskih arhitektonskih i prostornih gesta.

Jedno od najdirljivijih i najpoetičnijih takvih posezanja za iskonskim i čistim, stiješnjeno je negdje između arhitekture, performansa i land arta (Roberta Smithsona i njemu sličnih). Trenutak je to u kojem Gordon Matta-Clark 1977. oplakuje Batana, svog brata blizanca koji se upravo bio ubio – kopajući rupu u nekoj pariškoj galeriji. Nemoć rađa moć(no). Rijetke fotografije prikazuju Gordona dolje u dubini, pogrbljenog, kako kopa, njegova prljava majica tek se nazire u tami tog “bunara tuge”, tuge za vlastitim bratom. (I Gordon sâm umrijet će godinu dana poslije, od raka, čineći ovu scenu tim potentnijom.) Stepenice za Batanov silazak (Descending steps for Batan); pod tim je imenom ovaj negativ građenja ostao zapamćen u povijesti umjetnosti.

Primjer drugi sasvim je različit, ili možda ne sasvim? Početkom 80-ih, dakle davno prije 11. rujna i pripadajuće memorijalne opsesije, Amerikanci su se podijelili u polemikama oko kontroverznog washingtonskog spomenika borcima poginulim i nestalim u Vijetnamu, kontroverznog prvenstveno zahvaljujući suzdržanosti svoje apstraktnosti i minimalizma. Pobijedivši na natječaju, tada 21-godišnja Maya Lin jednostavno je dugački granitni zid upustila u “posjekotinu” u zemlji: rampama se uza zid silazi do najniže točke i onda uz njega ponovno uspinje nazad na razinu tla. Posjetitelji i hodočasnici u uglačanim pločama, između ugraviranih imena žrtava, vide i svoj odraz.
Vijetnamski veterani su njen projekt zapjenjeno proglasili “nihilističkim komadom kamena”, bezobrazno općenitim, i tek je naknadni figurativniji i banalniji dodatak obližnje skulpture trojice vojnika u bronci smirio duhove. Danas je, pak, memorijalni zid Maye Lin općeprihvaćen kao sasvim adekvatan i dostojanstven simbol vijetnamskog rata.

Kopanje, zidanje, označavanje, sjećanje… Zanemarimo li (na trenutak) kršćansku ikonografičnost i simboliku križeva samih, i na Velikom Kornatu govorimo ustvari o dvije primarne i čiste graditeljske geste: slaganje hrpe kamenja – dakle označavanje mjesta – i jednostavno ukrštanje dvaju zidova. (U povijesti arhitekture, krov i ideja zaklona slijede tek kasnije.) Kao i u gore navedenim primjerima, tuga i ovdje biva obilježena diskretnim, gotovo nevidljivim elementima i procesima. Arhitektov ego donekle je potisnut, križevi na granici one katkad žuđene arhitekture bez arhitekata; izgrađeni su rukama budućih posjetitelja samih, načinjeni iz otoka samog. A ipak…

Izazov dobre spomeničke arhitekture uobičajeno je oblikovna navigacija jednog tijesnog prolaza između patetike, kiča, morbidnosti, figurativnosti, pretencioznosti, neukusa, monumentalnosti, banalnosti, (prevelikog) mjerila, itd.

I dok križevi na Velikom Kornatu vješto izbjegavaju mnoge od ovih zamki, u konačnici padaju upravo na ispitu mjerila i vidljivosti, odnosno na dosljednosti neupitnoj snazi i čistoći svog početnog koncepta. Intimnost poruke, intimnost žâla za izgubljenima (p)ostaje upitnom. Zahvaljujući spomenutim dimenzijama, u osnovi jednostavni suhozidi od nevidljivih najednom postaju – vidljivima, nadaleko; postaju javnim i scenografskim elementom. Umjesto diskretnijeg, ljudskog ili bar ljudskijeg mjerila, uz morske putove načinjen je tako svojevrsni položeni billboard tuge, za jedan nacionalni park isuviše glasan i indiskretan, materijalu i nedostupnosti unatoč. Čistoća one prvotne nulte arhitektonske – odnosno arhitektove – geste označavanja mjesta hrpom kamenja i ukrštanjem zidova time je kompromitirana, gotovo izgubljena. Ako se već radila (a trebala se je) jedna intimna i jednostavna, spontana i dijagramatska gesta, pomalo zbunjuje monumentalnost dimenzija na kraju dobivenih. Pitanje stoga glasi: zašto križevi nisu mogli biti mali/manji i neprimjetni? Da li bi to značilo da smo manje tužni? Koja je uopće poruka? I, kome se ona šalje?

Moguće je stoga ustvrditi da je konačna (prevelika) forma rečenih križeva rezultat dva različita, ako ne i konfliktna projekta i interesa: uvijek afektne želje najbližih (i zajednice) za sjećanjem i što snažnijim spomeničkim obilježavanjem gubitka, te arhitektonske artikulacije istog, unutar diskursa i uz pomoć sofisticiranih/suzdržanijih alata i iskustava struke same.

Što se same simbolike križeva tiče, Crkva je oduvijek bila pomalo kontradiktorna i zbunjujuća kada je o njima riječ: željelo se istovremeno da križ bude i simbolom muke i žrtve (kako Isusove tako i ljudske) ali i otkupljenja, odnosno vjerskog optimizma i nade u spasenje. Možda su potencijalni jednakokračni križevi još i mogli nositi poruku univerzalnosti (‘X’ kao križ ali i oznaka mjesta i ukrštanje zidova) i interpretativne otvorenosti; ovako “latinski” križevi nužno i začuđujuće odjednom bivaju vezani uz katoličku Crkvu (kakvom promatraču čineći se simbolima mučeništva).

Za nadati je se da ovi memorijalni križevi ipak neće slati trnce niz leđa budućih preplanulih i bezbrižnih jedriličara, koji bi u tom slučaju uskoro mogli biti prisiljeni iznova proživljavati onaj Loosov trenutak uozbiljenja. Netko je ovdje umro.

S druge strane, prema istom tom Loosu, to upravo i ipak jest - arhitektura. Svim svojim manama usprkos.

Rezultati

Prostor središta Trešnjevke

23/12/2020

Rezultati natječaja za izradu urbanističko-arhitektonskog rješenja PROSTORA SREDIŠTA TREŠNJEVKE.

Rezultati

Dječji vrtić Brezovica

15/12/2020

Rezultati natječaja za izradu idejnog arhitektonsko-urbanističkog rješenja ZGRADE DJEČJEG VRTIĆA U BREZOVICI.

Rezultati

Poslovna zgrada Hrvatske Lutrije

25/11/2020

Rezultati natječaja za izradu idejnog arhitektonsko-urbanističkog rješenja Poslovne zgrade Hrvatske Lutrije uz Aveniju Dubrovnik u Zagrebu

  • Rezultati

    Prostor središta Trešnjevke

    23.12.2020.

    Rezultati natječaja za izradu urbanističko-arhitektonskog rješenja PROSTORA SREDIŠTA TREŠNJEVKE.

  • Rezultati

    Dječji vrtić Brezovica

    15.12.2020.

    Rezultati natječaja za izradu idejnog arhitektonsko-urbanističkog rješenja ZGRADE DJEČJEG VRTIĆA U BREZOVICI.

  • Rezultati

    Poslovna zgrada Hrvatske Lutrije

    25.11.2020.

    Rezultati natječaja za izradu idejnog arhitektonsko-urbanističkog rješenja Poslovne zgrade Hrvatske Lutrije uz Aveniju Dubrovnik u Zagrebu






Program je realiziran uz potporu 
 Grada Zagreba


Potpora:


Partneri:

 


Medijski partneri:

 

 


Donatori:


 



 


 



Program je realiziran uz potporu 
 Grada Zagreba


Potpora:



Partneri:



Medijski partneri:



Donatori:


  •  

 

Društvo arhitekata Zagreba
Trg bana Josipa Jelacica 3/1
t +385 1 4816151
daz@d-a-z.hr

DAZ bilten:

Prijavite se
Copyright ©2022 DAZ.