Izložba

Lauba i Ivana Franke gostuju u Jelsi na Hvaru

Autor/izvor: DAZ 13/07/2012

Umjetnik Juraj Dobrović Jelsi je donirao neprocjenjivo blago - obiteljsku kuću na dva kata s autentičnim interijerom i mobilijarom dalmatinske građanske kuće iz 19. stoljeća te presjek radova iz cjelokupnog vlastitog opusa. U prizemlju kuće smještena je Galerija Kravata, koja je u izravnom kontaktu s glavnim trgom Jelse. Ovoga ljeta u njoj gostuje Lauba s radovima Ivane Franke iz vlastite zbirke koji najbolje korespondiraju s opusom Jurja Dobrovića.

Adresa: Galerija Kravata, Donacija Jurja Dobrovića, Trg Sv. Ivana, Jelsa, Hvar
Organizatori: Lauba i Muzej Općine Jelsa
Inicijatori suradnje: Juraj Dobrović i Niko Gamulin
Postav: Ivana Franke i Vanja Žanko
Trajanje: 19.07. - 14.08.2012.

U svojoj umjetničkoj praksi Ivana Franke koristi transparentne i često fragilne materijale, poput flaksa, selotejpa i pleksiglasa. Kada upotrebljava niti flaksa, postavlja ih u geometrijske strukture visoke složenosti koje ne možemo pojmiti samo gledanjem: ako bismo ih doista željeli definirati, to bi podrazumijevalo zahtjevne matematičke proračune. Nespoznatljivost tih mrežnih struktura promatrača potiče na daljnje vizualno istraživanje, i to kretanjem oko rada, koji se u svakom položaju percipira drugačije. Radovi su često smješteni u zamračen prostor, sa svjetlom usmjerenim na dio mreže. Oni su vizualno efermalniji i zavaravaju percepciju iluzijom mobilnosti unutar zapravo statične strukture. U radovima Ivane Franke ključna je sinteza koju oni stvaraju s prostorom, penetrirajući kroz njihove praznine. Variraju od manjih, poput radova na ovoj izložbi, do site-specific instalacija koje u potpunosti transformiraju prostor u koji posjetitelj ulazi.


Ivana Franke: Interconnection, foto: Kristina Lenard

U nastavku pročitajte razgovor s Ivanom Franke, koji je u srpnju 2009. vodila Vanja Žanko.


U mnogim svojim radovima radiš sa flaksom. Kada započinje tvoja kontinuirana praksa korištenja flaksa?

Prvu instalaciju/ambijent u kojoj sam koristila flaks i svjetlo napravila sam 1999., na izložbi Sučeljavanje u HDLU, na poziv gđe Slavice Marković. Izložba je bila dio Trijenala crteža, a projekt Sučeljavanje bavio se crtežima u prostoru.

Niti flaksa slažeš u strukture visoke složenosti. Možeš li nam reći više o strukturama koje koristiš?

Često radim s poznatim geometrijskim strukturama; primjerice u radu na izložbi koristim geodezijsku sferu. Odabir i razvoj strukture unutar određenog rada posljedice su ideje koju pokušavam materijalizirati u tom konkretnom radu. U radu Interconnection, ideja je bila napraviti 3d strukturu u kojoj su sve točke međusobno povezane.

U svojim radovima koristiš transparentne materijale, poput flaksa i pleksiglasa. Što ti je kod tih materijala zanimljivo?

Često koristim transparente materijale — koji u odnosu na poziciju i vrstu svjetla i gledatelja postaju nevidljivi, odnosno vidljivi — jer otvaraju mogućnost pojavljivanja sumnje u točnost percepcije.

Često se baviš vizualnim iluzijama. Koji značaj iluzija zauzima u tvom istraživanju percepcije?

U susretu s određenim vizualnim fenomenima, mi doživljavamo njihovu iluzornu prirodu. Pri tome mislim na optičke iluzije, u kojima informacije prikupljene okom i procesuirane mozgom rezultiraju opažajem koji se razlikuje od stvarnog fizičkog oblika, odnosno uzroka vizualnom podražaju, kao i, generalno gledano, od drugih fenomena koji mogu izazvati sumnju u točnost percepcije.

Iluzorne fenomene često interpretiramo kao nestvarne, no s obzirom da iluziju percipirao na sličan način kao i sve druge fenomene, mogli bismo reći da ona čini dio same stvarnosti. Na neki način, to podrazumijeva mogućnost uključivanja onoga što inače smatramo nevažnim, nemogućim, neprisutnim (uključujući pojave na granici percepcije) ili nevidljivim. Fenomeni iluzije blisko su povezani s istraživanjem prostornosti, s obzirom da promatranje nemogućnosti interpretacije percepcije često otkriva aspekte djelatnih mehanizama našeg perceptivnog aparata, kao i načine na koje prostor konstruiramo. Njihovo bi istraživanje podrazumijevalo usmjeravanje pažnje na navedene međuzavisne procese i njihovu permeabilnost.

Kako je tvoje istraživanje iluzornih fenomena povezano s istraživanjem načina konstruiranja prostora i vremena?

Neki iluzorni fenomeni čine naše poimanje prostornih dimenzija nejasnim, poput nesigurnosti u vlastiti smjer kretanja ili položaj, što ometa našu sposobnost neposredne orijentacije.

To utječe na naše kretanje i, sukladno tome, na poimanje vremena i prostora. Na taj se način u pitanje mogu dovesti uspostavljeni odnosi s našom okolinom i pretpostavka da je prostor definiran unaprijed, da su mu dimenzije statične, da egzistira neovisno o nama.  

Laban smatra da pokret predstavlja životnost prostora i da mrtav prostor ne postoji, s obzirom da prostora nema bez pokreta, kao ni pokreta bez prostora.  To bi zapravo značilo da je vrijeme konstitutivni element samog prostora. U mojim je radovima kretanje posjetitelja njihov sastavni dio, odnosno ono formira rad u međuodnosu sa prostorom, svjetlom i materijalnim elementima.

Na koji način koristiš svjetlo u svojim radovima?

Svjetlo je uvijek sastavni dio rada (isto kao i kretanje, tj. vrijeme) bilo da se radi o umjetnoj rasvjeti kao materijalnom elementu rada, ili o danjem svjetlu — manipuliranom ili ne. U principu, pokušavam u obzir uzeti i definirati osvjetljenje, u nekim radovima u potpunosti, dok kod  nekih interveniram minimalno.

Istraživanje svjetla ukazuje na činjenicu da se oko nas zbivaju brze promjene koje često ne percipiramo jer predmetima obično pripisujemo trajne karakteristike, čime stvaramo osjećaj prostorne koherentnosti i stabilnosti.

Općenito, svjetlo vidimo kada se reflektira s neke površine, a u slučaju sjajnih ploha odsjaj postaje vidljiv ovisno o poziciji promatrača, našem položaju u odnosu na svjetlo i promatranome objektu. Kako se krećemo, mijenja se i položaj reflektiranog svijetla u prostoru; moglo bi se reći da ga mi svojim kretanjem animiramo.Veći dio mojih radova bazira se na tom odnosu: u pokušaju da preispitam načine percipiranja toga fenomena.  

Koliko ti je u radovima važna praznina? Možeš li nam reći što postižeš tim prazninama?

Prazninu samu po sebi ne percipiramo, vidimo samo granice prostora i objekte koji se u njemu nalaze. Nekim sam radovima pokušala istražiti na koje je načine moguće prebaciti fokus gledanja na taj međuprostor. Zapravo, to je jedno od osnovnih pitanja s kojima se bavim.

Svaki je tvoj rad eksperiment. U kojoj je mjeri to kontroliran proces, a u kojoj mjeri tek nakon nastanka rada uočavaš njegove učinke?

Prije same produkcije radim eksperimente — testove, ali i sami su radovi najčešće eksperimenti, pogotovo site-specific i radovi većih formata. U završenom radu obično se pojave neki aspekti koje nisam mogla predvidjeti i tada, na neki način, ti radovi postaju potencijalni eksperimenti za sljedeći rad.

Je li za tebe stvaranje site-specific radova veći izazov od izrade rada koji može funkcionirati u različitim prilikama?

Svaki je rad ovisan o kontekstu. Rad na projektima u kojem sam s njime upoznata omogućava mi reakciju na specifičnosti konteksta, što je dodatna — i stimulativna dimenzija.

U kojim kolekcijama su zastupljeni tvoji radovi? Što za tebe znači biti dio kolekcije?

Većim su dijelom zastupljeni u kolekcijama u Hrvatskoj; u najvećem broju u Zbirci Filip Trade.

U principu mi je drago da se radovi nalaze unutar kolekcije, budući da su tada pristupačni većem broju ljudi. Doduše, unutar nekih, uglavnom javnih institucija, radovi su često većinu vremena uskladišteni, što je manje sretna kombinacija.

***

Ivana Franke rođena je 1973. godine u Zagrebu, Hrvatska. Boravila je na nekoliko studijskih programa u inozemstvu: 2001. u New Yorku pri Centru za suvremenu umjetnost PS1, 2001/2002. u Japanu pri Centru za suvremenu umjetnost u Kitakyushu te 2004. u Helsinkiju pri Nordijskom institutu za suvremenu umjetnost (NIFCA). Dva je puta predstavljala Hrvatsku na Bijenalu u Veneciji: prvi put zajedničkim radom Frameworks s arhitektima Petrom Miškovićem, Tomom Plejićem i Leom Pelivan na Bijenalu arhitekture 2004., zatim samostalno, izložbom "Latency" na Umjetničkom bijenalu 2007. godine. Izlagala je na brojnim izložbama: "Full empty space", P.S.1 Contemporary Art Center (New York, 2001.); "Passage d'Europe", Musée d'Art Moderne de Saint-Etienne (Saint-Etienne, 2004.); "Projekt Linienstrasse113 - Ivana Franke i Silvio Vujičić" (Berlin, 2007.), "Izbjegavanje" (s Damirom Očkom i Silvijem Vujičićem), Muzej suvremene umjetnosti (Zagreb, 2005.); "Levity", The Drawing Center (New York, 2007.); "Reykjavik Experiment Marathon", Umjetnički muzej u Reykjaviku (Reykjavik, 2008.), Manifesta 7, (Bolzano, 2008.), "Lability", Umjetnički paviljon (Zagreb, 2010.) i "Waking Background", Zbirka Peggy Guggenheim i Lauba (Venecija i Zagreb, 2011/2012.). Živi i radi u Berlinu, Njemačka.

Komentari

Morate biti logirani kako bi mogli komentirati.

Poziv na sudjelovanje

Advent u Zagrebu - Okrugli stol

10/10/2014

Društvo arhitekata Zagreba, u suradnji sa Turističkom zajednicom grada Zagreba i Koncertnom direkcijom Zagreb organiziraju okrugli stol povodom manifestacije  ovogodišnjeg Adventa na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu, te  najavljuje interdisciplinarnu radionicu koja bi trebala ponuditi idejno rješenje za ovogodišnji Advent.
Pozivamo sve zainteresirane na sudjelovanje na okruglom stolu u srijedu 15. listopada 2014. od 17:00 h do 18:30 h u prostorijama Društva arhitekata Zagreba, Trg bana J.Jelačića 3/1.

Nagrade

Dodijeljene Nagrade Vicko Andrić za 2013.

07/10/2014

Zagrebački arhitektima konzervatorima Maji Gorianc Čumbrek i Mladenu Perušiću uručene su godišnju nagradu „Vicko Andrić“ za 2013. koju dodjeljuje Ministarstvo kulture za izvanredna postignuća u području zaštite kulturne baštine u Hrvatskoj, i to za izvrsnost izvedbenog elaborata te za vođenje zahtjevne obnove pročelja, kupole i krovova Umjetničkog paviljona u Zagrebu u periodu od 2006. do 2013. godine.

Arhitektonska kritika

Okrugli stol o zgradi Muzičke akademije u Zagrebu

20/09/2014

Patricija Kiš razgovarala je za Jutarnji list s arhitektima Sašom Randićem, Marijanom Hržićem i Marojem Mrduljašem. Prenosimo razgovor za okruglim stolom o nedavno završenoj zgradi Muzičke akademije u Zagrebu arhitekta Milana Šosteriča.

Zadnji komentari

DAZ programi u 2014:



Partner:

Potpora:

  

 

Sponzori:

  

  

 Medijski partneri:

 

 



Pokrovitelji:

Potpora:

 

               

 

 

Medijski partneri:

 

Brončani sponzori:

 

  

 

Sponzori:

 



Pokrovitelji:

 

   

    

 

Potpora:

 

 

Partneri:

    

 

 

 

Sponzori:

 

  

    

 

    

 

Medijski partneri: