Intervju

Ivo Bartolić - tek mu je 100!

Autor/izvor: DAZ/Fani Frković 19/06/2012

Gospodin Ivo Bartolić vjerojatno je trenutno najstariji živući arhitekt u Hrvatskoj; 19.06.2012. slavi 100. rođendan! Ovim putem Društvo arhitekata Zagreba od srca mu želi sretan rođendan! U nastavku pročitajte opsežan intervju u kojemu nam je otkrio sve što 100 godina života nosi za sobom i na privatnom i na poslovnom planu.

Iskoristili smo ovu priliku da gospodina Bartolića posjetimo u njegovom stanu u samom centru grada, gdje se na zadnjem katu zgrade prostire terasa s pogledom na donjogradske krovove, katedralu i Sljeme. Primio nas je srdačno i s veseljem te smo poveli razgovor o njegovom životu, teškim počecima, brojnim prijateljima i kolegama arhitektima, o hotelima koje je projektirao, vrijednostima u arhitekturi i još mnogo čemu.

Dobar dan, gospodine Bartolić i hvala vam što ste nas ovako lijepo primili u svoj dom! Za početak recite nam nešto o sebi i svojem životu u najranijoj dobi...

Ja sam Ivo Bartolić i ne samo da sam deda nego sam i pradjed: imam četvero unučadi i dvoje praunučadi. Rođen sam u Glini. U Zagreb sam došao u četvrti razred pučke škole, bio sam star devet godina. Od devete godine živim u Zagrebu – dakle čudo godina!

Kada ste se odlučili baviti arhitekturom? Recite nam nešto o svojem studentskom životu i počecima u arhitektonskoj struci.

Išao sam u realnu gimnaziju, a u četvrtom razredu gimnazije, inspiriran adaptacijom secesijske kuće Elsa Fluid otišao sam u srednju tehničku školu koja je tad bila na zavidnom nivou jer su tamo u to vrijeme podučavali tadašnji najveći arhitekti.

Završio sam srednju tehničku i počeo raditi u jednom poduzeću koje se zvalo Goldscheider i Mihok. Došao sam tamo tako da sam i&ˇao po cesti i vidio tablu 'Građevinsko poduzeće Goldscheider i Mihok'. Uđem unutra, kucam, čujem: „Izvol'te...“ Znate kak' ste mali kad tražite posao?
Rekao sam: „Ja sam Ivo Bartolić, završio sam srednju tehničku školu, ja bih vas molio je l' bi vi trebali crtača?“
„Kad si završio srednju tehničku?“
„Pa sad, evo, prije mjesec dana.“
Gospodin me gleda i kaže: „Dobro, uđi.“
Uđem unutra.
„A znaš crtati?“
„Je, kak' ne bi znao; pa učio sam čitave četiri godine crtati.“
„ Dobro, dogovoreno.“
Tako sam počeo raditi u tom građevinskom poduzeću, međutim, građevinski posao mi se nije sviđao...

Prošao sam građevinsku praksu koju bi svatko od vas trebao proći. Prije nego što postaneš arhitekt - projektant moraš proći sve - od morta, kako se mort pravi, moraš sve to naučiti. Ali ne na papiru u kancelariji nego moraš ići na gradilište. Meni se nije sviđao taj građevinski posao i ja si mislim kako bih nekako išao dalje... Išao bih dalje - na arhitekturu...


Skica hotela Materada, Poreč

Najprije sam malo tražio, listao, gledao i pitao se koji su arhitekti tada bili moderni. I onda je na redu bio Planić.
Dođem ja Planiću: „Gospon arhitekt, ja sam taj i taj, molim vas, završio sam srednju tehničku školu, al' nisam ja za poduzetnika; ja bih jako rado projektirao, molim vas, je li mi možete ikako pomoći, ja bih kod vas bio i besplatno.“
„E moj sinko, ne trebaš ti besplatno. Dođi k meni, baš bih trebao jednoga crtača.“
I tako sam počeo kod Planića raditi... A s Planićem sam s vremenom postao per tu, pjevali smo za vrijeme rada, on pjeva dobro, ja pjevam dobro, pa smo pjevali i bilo je vrlo veselo... I ja jednostavno odem na studij. Nakon Planića, dvije godine, odem na studij Ibleru.

Tamo sam polagao ispit šest mjeseci... Arhitektura mi se svidjela, a gospodin Ibler naročito jer on je donio novi duh u Zagreb, potpuno novi duh. Onda su vodeći arhitekti bili Kovačević, od mlađih, a od starijih Lubinsky, recimo.

I ja sam pošao tim putem... Bio sam kod Iblera, diplomirao '36. jer sam se zapisao '32. ali sam molio Iblera je l' bi on mene prihvatio... I tad je potpisivao indeks, a ja čekam 29 godina jer moram u vojsku i htio bih se izvući iz vojske. On je bio toliko fer da je rekao: „Zašto ne? Bartoliću, vrlo rado.“ I on je meni potpisivao indeks do 29. godine, dok je mogao. A onda je bilo gotovo - 29 godina sam star i moram u vojsku. Znate, u ono vrijeme, svaki koji je navršio 27 godina morao je u vojsku. Vojska je bila obavezna za dečke.

Otišao sam u vojsku s Rašicom. Rašica i ja zajedno smo otišli u Sarajevo, međutim meni je uspjelo izvući se za 10 dana, a Rašica je morao ostati do kraja. On nije bio toliko spretan za to kao ja. Evo, to je, ukratko, moj studentski život. Poslije sam počeo raditi najprije kod Planića, poslije kod Iblera i nakon toga kod Löwya. Kod arhitekta Löwya sam radio par godina. Već sam bio toliko sposoban, da sam vodio njegov atelje jer on je ponudio posao, napravio skice, a ja sve od skica dalje do izvedbe na gradilištu. Njega su tada interesirale mlade dame, a meni je prepustio vodstvo i meni je to sve išlo u korist. Tako da sam kod Löwya bio par godina, vodio njegov atelje i onda se dogodilo svašta. Oženio sam se 21.06.1941. Niste mogli više nikuda jer je bila Nezavisna država Hrvatska. Niste mogli nikuda nego do Sušaka i Crikvenice. Mi smo odabrali Crikvenicu i taman kad smo silazili, ljudi počeli vikati: „Novi rat! Novi rat! Njemačka navijestila rat Rusiji!“ A nas dvoje k'o pitomi janjci, baš nas briga. Svi bjež', a mi smo uživali. Vidite još i danas se sjećam toga. Vratili smo se ovamo. I dođem kući i što sad– nema mjesta, nema ništa. Sve je išlo uz poznanstva. I onda sam otišao u ured... Vidite to nisam nikad nigdje spomenuo. Nikada. Jer je to bio Pavelićev ured za izradu radničkih domova i tamo su me odmah primili jer su tamo bili hrvatski političari, dečki, studenti, s kapicama ustaškim na glavi, ali netko je trebao i raditi. A tu je bio Ivo Bartolić za rad sposoban i radio jako, jako puno. I onda je NDH propao...

Koliko čujemo, dosta ste putovali po Europi, a isto tako ste se bavili prefabrikacijom i modularnim elementima. Koja je priča iza toga?


Stambena zgrada, Zadar

Bio sam član Beogradske komore, odnosno Jugoslavenske komore i ta Jugoslavenska komora je uspjela dobiti američku stručnu pomoć za modularnu koordinaciju. Ja sam bio član u Komori za modularnu koordinaciju. Modularna koordinacija je princip da sve što se radi počiva na jednom modulu. Centimetar je bio jedan modul. Evo, uspjelo nam je što nam je uspjelo. Kuhinjski ormari svi su osamdeset i pet visoki. No, ja sam imao dalje zadatak za građevinske pojedine dijelove, za elemente. Čak sam uspio, imamo patent, izraditi montažne stepenice. Kompletni krakovi. Ali sve u modularnoj koordinaciji. To se zvalo Sistem Bartolić. Moj dio modularne koordinacije je jako dugo trajao. Po toj modularnoj koordinaciji bio sam stipendiran s američkom stipendijom i bio sam i po Skandinaviji. Skandinavija i Engleska. Išao sam naučiti od njih no došao sam na neka mjesta, recimo u Švedsku, gdje sam ja znao puno više o modularnoj koordinaciji nego onaj kojemu sam ja bio dodijeljen.

Koji vam je najdraži projekt?

To mi je jako teško odgovoriti... Zapravo, ljubav mi je hotel Eden. Suradnik mi je bio Begović, profesor Begović. Ja sam imao drugi hotel, Materadu u Poreču, koju smo radili paralelno. A moj biro to nije mogao sam. Hotel te okupira strašno. To je takva tehnologija. Evo što se dogodilo s Hvarom. Hotel Amfora na Hvaru. Projekt je napravio arhitekt Marohnić. Po njegovom projektu je iskopan samo kamen visine deset metara. Međutim, kad je došlo do izvedbe, nakon ne znam koliko godina, negdje je nešto zapelo i ovi iz poduzeća su došli k meni da bih projektirao hotel Amforu.


Hotel Eden, Rovinj

Ja kažem: „Pa kako bih projektirao, projekt postoji. Projektirao vam je Marohnić.“
Je, samo tu nekako nisu zadovoljni s tehnologijom i dođu k meni, a meni je već na vrh glave bilo jer smo upravo završili hotel Materadu... Ne znate kako vas iscrpljuje hotel. Vi morate sve projektirati, do žlice. I stol i stolce i svjetla i sve. Sve interijere morate projektirati.
Jedan dan na vrata kuca i javlja se Žuljević, jedan od projektanata ovog nebodera na Jelačić placu i kaže: „Ivo, evo tu su poduzetnici, molim da mi izvršiš korekcije projekta kojeg imamo od Marohnića, to je po njima nemoguće i tako ne možemo raditi.“

Telefoniram Marohniću: „Marohnić, što se događa? Meni su došli da korigiram vaš projekat.“
„Joj, hvala bogu, baš mi je drago da je to došlo u vaše ruke!“
Rekoh: „Što se dogodilo?“
„Niti mrtav na Hvar ja ne idem! Niti mrtav na Hvar!“
„Pa zaboga, što se dogodilo?“
„Dogodila se jedna velika neprilika...“


Hotel Eden, Rovinj

Naime, što se dogodilo... Dogodila se velika tehnološka neprilika. Ne možeš da ti je prvi projekat hotel. Moraš prvo poznavati tehnologiju hotela. Hotel ima svoju osjetljivu i osvetljivu tehnologiju. Recimo gost ne smije uopće vidjeti poslugu, jedino poslugu koja je u kafiću. Nitko od posluge ne smije doći do bifea ili hale. On ne smije na glavni ulaz unutra. On ima poseban ulaz za poslugu gdje se registrira i to je sasvim drugi režim. Gost ne smije vidjeti gdje sobarica gura kolica. Uslužni dio hotela gost ne smije vidjeti. Gost samo smije vidjeti ono što je za njega. No to Marohnić nije znao, to mu je bio prvi hotel. Ja sam poštivao njegovu arhitekturu potpuno, ali sam joj potpuno želudac preradio.

Što mislite o kvaliteti hotela danas, o suvremenim hotelima koji nastaju brzo i u kratkom roku?

Teško mi je reći. Nisam vidio niti jednoga. Ja sam zatočen u kući otkad mi je žena umrla. To jest, pred deset godina iz kuće nisam izašao. Prema tome nisam vidio nijednu realizaciju, ne bih znao reći kritiku. Da li to sadrži sve ono što moderna arhitektura jednog hotela mora sadržavati, u toj tehnologiji – ne znam. Ne mogu reći ništa.

Koji vam je zadnji projekt koji ste napravili?

Zadnji projekat sam napravio svom unuku stan tu preko. Još sam radio vile po Tuškancu. I jednu kuću na uglu Jabukovca koja ima kamenu ogradu.

Što je za vas osnovna vrijednost u arhitekturi?

Teško pitanje ste postavili. Pa to je zapravo filozofsko pitanje. Osnovna vrijednost je da arhitekt mora služiti narodu, pod broj jedan, i pratiti želje naroda. Ne mislim 'narodu' na primitivnom nivou. Ali on mora služiti narodu, a ne sam sebi. Ne može arhitekt za sebe biti uvjeren da je bog, otac, a kuća mu ne vrijedi ništa ili se ne može stanovati u njoj. Ima takvih kuća koje su arhitekti radili, a ne znaš za što služi, da li za kokošinjac ili za stanovanje. Teško ste pitanje postavili... Osnovna vrijednost arhitekture... Ma arhitektura je apsolutno potrebna u životu. Najprije je urbanizam važan. Urbanizam nosi i prati sisteme. Urbanizam je bitan, a arhitekture su dijelovi urbanizma. Meni je najveća vrijednost jedan dobar urbanizam, a onda pojedini objekti. Tu vrijednosti jako variraju. Ovisi o talentu arhitekata, ovisi o novcu, ovisi o svemu i svačemu.


Obiteljska kuća, Tuškanac

Imate li neostvarene snove i želje?

Vi ćete se začuditi. Nemam. Sve želje sam ostvario. Moj život je potpuno izvršio svoju dužnost. Nemam nikakve želje za nečim što nisam učinio. Učinio sam maksimum što sam mogao. Imao sam privatni biro koji se zvao Ivo Bartolić. Morao sam pogađati poslove, ali za sve to je blagoslov trebao dati netko iz državne uprave. Tako da je financijski efekt svega bio takav... Recimo da ste za sto hiljada kuna pogodili neka projekat, vi ste mogli od projekta naplatiti samo 25 posto. Ostalo je sve otišlo državi. Neki su bili neoprezni, među njima i Vitić. Idejne projekte ste mogli napraviti van sistema svog biroa i kao privatna osoba. Idejni projekt je nosio dosta novaca, mislim oko 30 posto, tako nešto. Mogli ste pobrati te novce. Ja ga nisam koristio u privatne svrhe nego sam dao u masu, u razradu, u sve skupa, a on je u razradu davao samo ono što je ostalo. Od 70% što je ostalo, mogli ste dobiti samo 25%. On je bio jako neoprezan onda... Neoprezan... Ja sam vozio fiću onda, a on, recimo, Lanciu. On bi pobrao novce od idejnog i potrošio na automobile, vožnje, ne znam, sve je spiskao. A ja ne, ja sam lijepo štedio i kupio si najprije fićeka. Fićek mi je bio tako drag auto.

...

Ostrogović je tada bio važan arhitektima jer smo trebali jednog predstavnika koji nas predstavlja među komunistima, a to je bio Ostrogović. Ostrogović je bio tako daleko da si je on birao zadatke pa si je izabrao najljepše što si je mogao izabrati...

Ministar unutarnjih poslova pozove nas iz privatnih poduzeća, nekoliko arhitekata, pet – šest i Ostrogovićev biro. Pozove nas da bi projektirali predsjedničku kuću, ovu na Pantovčaku. Bili smo začuđeni jer je taj gospodin, ministar unutarnjih poslova išao po Iblera u Švicarsku da ga dovuče ovamo da projektira tu kuću. On je to projektirao, a što se dogodilo ne znam. Zatim je ministar pozvao nas petero da radimo natječaj. Žiratori su bili Galić i Ostrogović, ali natječaj nije uspio nego se izrada projekta povjerava Ostrogoviću. On u žiriju, a njemu se povjerava posao?! Tu smo bili jako začuđeni, ali to je njega koštalo života. Na toj kući gore je on umro.


Tlocrt hotela Istra, Crveni otok, Rovinj

Došao je taj Krajačić. On je došao u pola noći na gradilište: „Što je ovo tu?!“ Na prednjem, zaštitnom zidu Ostrogović je dao napraviti mozaik od kamenčića, vrlo krasno, lijep zid... Izvukao ga je iz kreveta  i to ne nježno! Poslao je policajca. Zvoni na vrata tako da se kuća ruši: „Druga Ostrogovića molimo! Ministar Krajančić vas moli da odmah dođete na gradilište!“

Bilo je pola noći... On naravno nema tu što, slušat se mora.
Dođe na gradilište. „Druže inženjeru, što je ovo?!“
„Ovo je zaštitni zid od našeg lijepoga bračkoga kamena, a služi kao zaštita od vjetra jer je baš na vjetrovitoj strani, tako da je ulaz zaštićen.“ , tumači on.
„Ovo si napravite u Babinoj gredi, a ne na ovoj kući! Jeste li čuli?!“ I ode...

Nazove on mene nakon dva dana: „Ivo, znam da imaš prijatelja, onog doktora kardiologa. Daj molim te, je l' možeš s njim razgovarati da me primi, jer mene jako boli oko srca.“
Rekoh: „Rado, kak' ne.“
I odmah je otišao gore. Meni nakon sat, dva sata, telefonira Ivančić (kardiolog, op.a.):  „S tvojim prijateljem je sve u redu. Ništa nigdje. Sve, sve je u redu.“
Drugi dan mi telefonira njegova žena, koja je isto bila arhitekt: „Miro je umro.“
Njega je uništila ona vila. Vila ga je uništila. Dalje je završavao sve Riža, Richter. On je bio vrlo talentiran.


Hotel Istra, Crveni otok, Rovinj

Da možete opet birati, da li biste opet odabrali arhitekturu?

Bih. Arhitekturu. Ili medicinu. Čitao sam medicinske članke i pratio na televiziji sve dok sam mogao.

Za kraj, što biste poručili studentima i mladim arhitektima?

Volim mladost. Jako volim mlade ljude, a pogotovo ako su mladi arhitekti. Kad volim tu struku... Vrlo su mi dragi arhitekti. Želim im uspjeha puno jer im nije lako. Sada vam nije više tako lako. Nama je bilo puno lakše, a meni pogotovo kod Iblera. Kod Iblera je bilo vražje. Recimo, sa mnom je polagalo tri – četiri kandidata i vi šest mjeseci polažete ispit. Dobijete jedan zadatak koji rješavate. Ova trojica nisu primljeni, a Ivo Bartolić je primljen. A rad je dobio ocjenu izvrstan.

Intervju su vodili: Andrea Bušić, Tin Čop i Fani Frković

Biografiju i projekte Ive Bartolića pogledajte ovdje.

ˇ

Komentari

Morate biti logirani kako bi mogli komentirati.

City Acupuncture

Forum Akupunkture grada: Nove prakse za urbani dizajn

07/04/2014

Sa zadovoljstvom vas pozivamo na Forum Akupunkture grada koji će se održati u Zagrebu, u Muzeju Mimara 24. travnja 2014, u organizaciji Društva arhitekata Zagreb , zajedno s partnerima Kulturnim Frontom iz Beograda, Public Room iz Skoplja , Public Room iz Sarajeva i Društvom arhitekata Splita.

Arhitektura i turizam

Dodijeljene nagrade ARTUR

27/03/2014

Danas 27. ožujka 2014. na zatvaranju prve konferencije ARTUR Arhitektura i turizam, koja se ove godine bavila temom Turistički prostor: Grad i regija, u nazočnosti zamjenika Ministra turizma Ratomira Ivčića,  Gradonačelnika grada Zagreba Milana Bandića, Veleposlanice Kraljevine Nizozemske Stelle Ronner-Grubačić i drugih uzvanika, dodijeljene su nagrade ARTUR projektima koji promiču razvoj lokalne zajednice, doprinose kvaliteti turističkog prostora, koji potiču interdisciplinarnosti cjelovitost u procesu i planiranju prostora, te očuvanju okoliša u nekoliko kategorija.

ARTUR

Artur konferencija

02/03/2014

Društvo arhitekata Zagreba u sklopu projekta Artur (Arhitektura i turizam) nastalog u suradnji s Institutom za turizam, Hrvatskim savjetom za zelenu gradnju, Društvom arhitekata Zadra, Društvom arhitekata Dubrovnika i Društvom arhitekata Istre objavljuje poziv na: Konferenciju ARTUR Turistički prostor: Grad i regija 27. ožujka 2014. u Hotelu WESTIN u Zagrebu.

Karte kupite putem entrio.hr

Ovdje preuzmite PROGRAM     konferencije te PRIJAVNICU.
Više informacija o projektu pročitajte na http://artur.d-a-z.hr/