Intervju

Biti arhitekt i biti učitelj

Autor/izvor: DAZ / vizkultura.hr 22/01/2015

Prof. Dragomir – Maji Vlahović dobitnik je ovogodišnje Nagrade UHA-e „Viktor Kovačić“ za životno djelo. Damir Sekulić razgovarao je s njim za vizkulturu o arhitekturi, utjecajima, obrazovanju i kulturi. U nastavku donosimo intervju u cjelosti.

Prisjećajući se studiranje na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu prije više od deset godina, neke od prvih slika koje mi se pojave su satovi arhitektonskog projektiranja kod Prof. Dragomira – Majia Vlahovića. Prvi pravi, opipljivi susret s arhitekturom, s kućom, stanovanjem, umjetnosti, kontekstualnošću i zapravo prvim projektiranjem. Ti satovi na drugoj i trećoj godini studija su međutim bili i ostali puno više od vježbi i konzultacija. Bio je to ulazak u jedan cijeli novi svijet koji je bio i ostao više od studija ili profesije. Utoliko mi je bilo veliko zadovoljstvo imati priliku razgovarati s Prof. Vlahovićem dobitnikom ovogodišnje Nagrade „Viktor Kovačić“ za životno djelo, koju dodjeljuje Udruženje arhitekata Hrvatske.

Uz niz obiteljskih kuća koje odlikuje jedan bezvremenski duh, koje su projektirane s predanošću i studioznošću, koji reflektiraju strast i gotovo opsesivnost s arhitekturom kao disciplinom, Prof. Vlahović za mene je bio i ostao jedna od onih osoba u edukativnom i profesionalnom životu koje čine razliku. Neko zadovoljstvo i znatiželja za upijanjem novih znanja i odlaskom na vježbe s novim skicama, crtežima i pitanjima nakon neprospavanih studentskih noći, vratilo se poput nostalgije kad sam ponovo ušao u kabinetu na trećem katu Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu gdje smo razgovarali o sličnim univerzalnim, arhitektonskim i životnim pitanjima kao i prije desetak godina.


Dragomir - Maji Vlahović, prvi susret s Arhitektonskim fakultetom, s 5 godina, 1951. Vlahović na drugoj stepenici

Često  ste spominjali da su ishodišta vašeg rada, arhitektonskog  prosedea ,duh mjesta (genius loci), koji implicira i orbitu sunca, koja  kreira i definira organizaciju života.

Pitanje je teško i lagano; teško, jer bih morao dugo eksplicirati, a lagano, jer bih mogao odgovoriti na razini haikua. Sunce nisam ja izmislio. Sunce je premisa za naše živote. Meni  je sunce premisa projektiranja u kontekstu,kao što ste spomenuli, kontekst mjesta tj. genius loci. To su važne teorije, ali i neke supstance, premise, neki kameni krajputaši, neki megaroni, neki partenoni ;  govorim figurativno.  Ako kuća nije projektirana u kontekstu orbite sunca, meni nije dobra. U arhitekturi postoji istok, jug i možda zapad i irelevantno je da li je to obiteljska kuća ili stambena zgrada ili neka   druga tipologija. Ako se vraćamo u povijest, Sokrat je „napravio kuću“ koja  prati sunce; sada postoji pitanje konteksta mikro ili makro. Nije svejedno  kakvo  je sunce na maloj parceli, kakav je mikro kontekst i kako je to u gradu ili suburbiji. Meni orbita sunca konstituira rješavanje problema organizacije tlocrta kuće.


Kuća Benkotić 1989-91


Kuća Benkotić 1989-91


Kuća Benkotić 1989-91 - tlocrt prizemlja


Kuća Benkotić 1989-91 - tlocrt kata

Uvijek spominjete taj lokalni kontekst u kojem djelujete,ono lokalno sjeverozapadne  Hrvatske; zagorski  ganjak, travu, suburbiju, no jako puno  razmišljate i o globalnom. Danas se često u suvremenoj arhitekturi brišu granice  lokalnog  i globalnog. Kako inkorporirate globalno u vašu arhitekturu koja izrazito poštuje kontekst  tj. duh mjesta?

Sada živimo u globalnom svijetu, u intervju-u u Orisu ,kritičaru i teoretičaru arhitekture Maroju Mrduljašu rekao sam da  Marshall McLuhan kaže da je svijet globalno selo u kontekstu medija i informacija, ali u kontekstu  primjene  u arhitekturi meni nije; a onda meni nastaje problem „ retrogradnosti“. Ako  projektiram u  Hrvatskoj  koja je u kontinuitetu siromašna zemlja, meni  to postaje pitanje  svjetonazora  i  ekonomskih premisa s čime moramo biti odgovorni. Mene ne zanima high  tech kuća, jer ona  autonomno ne postoji u našem kontekstu,mene zanima low tech i low cost.   Sada  dolazimo u opasnost  retrogradnosti i konzervativnosti ,što nije točno. Nekad su  u našem užem  zagrebačkom  okružju,npr. Črnomerec, Samobor, i diljem Hrvatske  postojale ciglane  tj.  cigla.Kad je Louis Kahn radio u  Bangladešu ,radio je s opekom; on nije uvozio visoku tehnologiju iz SAD-a ,već  je s tom običnom, lokalnom i jeftinom opekom sagradio remek djelo.Suprotno, Mies van der  Rohe, svjetski  arhitekt, tijekom   projektiranja kuće Tugendhat u Brnu postavio je uvjet da majstori i sva tehnologija  dolaze iz Njemačke , (bio je sumnjičav  prema  čehoslovačkom locusu ,a Čeholovačka je   u ono  vrijeme  imala npr. tvornicu  automobila  Škoda).  Sada ja postavljam pitanje, da li Hrvatska ima visoku tehnologiju  ili npr. tvornicu automobila? Nema, ali znam da ima ciglu, znam da ima   armirani beton, koji su low cost, elementarni i univerzalni  mediji. Sad se postavlja pitanje da li Tadao Ando i ja radimo iste kuće s  armirano- betonskim  zidom. Ne,jer u njegovom  japanskom  kontekstu armirani beton  ne rješava  fiziku zgrade,što je legitimno, jer  je njihov kontekst u klimatskom i  dru&ˇtvenom  smislu  dijametralno  suprotan od našeg svjetonazora i kulturnog  kruga.
Svaka kuća implicira drugačiji ekonomski, svjetonazorski i kulturni kod, koji je meni neovisan od globalnog svijeta na nivou informacija,“melting pota“ i postupnog  nestajanja  nacionalnih   država.

Spomenuli ste Japan, koji ima izrazito  bitnu ulogu u vašem radu. Vi predajete izborni predmet,  Japanska prostorna  koncepcija, na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, iako se radi o dijametralno suprotnim kontekstima; kako japanska arhitektura i kultura utječu na vaš rad?

Japanom  se  bavim od diplome, ali ne zbog egzotike, nego  rekao bih ex- privata, autodidakt sam. O japanskoj kulturi  i arhitekturi naučio sam sve iz časopisa i knjiga, nisam nikad tamo bio što je možda  pogrešno, ali mislim da je  premisa da se svlada teren intelektualno i duhovno prije odlaska na mjesto; kad se pak radi o inicijaciji kako sam došao do Japana,došao sa prateći literaturu u svojevrsnom interregnumu. Arhitekt nije po mom mišljenju dobar,ako  projektira u  kontinuitetu. Potrebna je   pauza, kao kod pisanja; dobar je primjer Umberto Eco koji je velik dio  vremena   provodio u knjižnicama i arhivima,vadeći citate  i uzimajući  bilješke za fusnote,često na latinskom  koji je danas de facto mrtav  jezik.Ti  citati i danas su važni,jer je latinski  supstanca  i etimologija mnogih  jezika. Paralelu možemo povući  s arhitekturom.Kada  se pojavila postmoderna,poznatog   teoretičara Charles Jencksa   pitali su  kako to  da više  nigdje u Evropi ili u Americi nema  Bauhausa ,Gropiusa, Mies van der  Rohea, Le Corbusiera ili Frank Lloyd  Wrighta. On je odgovorio  da u zapadnom podneblju nema više internacionalnog stila, jer se mi nostalgično   vraćamo u povijest,ali u Japanu postoje  arhitekti  koji su na razini Bauhausa  „ figurativno govoreći“, odnosno  na razini minimalizma ili racionalizma,kad govorimo u našem kontekstu.
Tako je krenuo moj interes  za Japanom. Mene fascinira japanska arhitektura od koje još uvijek učim, jer je na svim razinama fantastična, od estetike, kulture do religijskog pluralizma. Uvijek govorim studentima kako zapadnim kulturnim krugom dominira vertikala, dok je u Japanu  to horizontala, to znači da ja svoju duhovnost,svoj  svjetonazor,svoju estetiku  biram,ali da bih mogao birati i tražiti  potrebno je da kao Umberto Eco  istražujem svoj background, što je prije mene postojalo. Ne vjerujem u arhitekte ili umjetnike koji svaki tjedan  odluče nešto novo izmisliti, biti inovativni i anticipativni. Vjerujem   u evolutivnost, kao Darwin. Naslanjam se od megarona, partenona i piramida  na iskustva drugih i transformiram njihove tajne,njihove crte, oblike, svjetonazore i estetike, i sakrivam ih da ih i drugi traže. To po meni znači biti up-to-date u globaliziranom svijetu.


Crna kuća 3, Samobor


Crna kuća 3, Samobor

Spomenuli ste anticipativnost. Umjetnost često anticipira arhitekturu te iako je puno slobodnija u pogledu ne postojanja klijenta,kao  što je to slučaj s arhitekturom,  ona ima za vaš  rad kao arhitekta i nastavnika, čega se  dobro  sjećam  kao student, bitnu ulogu. Možete li objasniti važnost te sprege   umjetnosti i arhitekture za vas?

Umjetnost je za mene izrazito bitna. Da bi mogli dalje razgovarati moramo definirati što je umjetnost. Ja još uvijek ne znam... umjetnost  je meni sloboda. Meni je arhitektura evolutivna, ali umjetnost nije. Jednom sam rekao da meni  Altamira i Lascaux nisu ništa manje bitni od video umjetnosti. Sve ovisi  o kontekstu,da li sjedim u galeriji i gledam video art  Dalibora Martinisa ili u pećini i gledam crteže  bizona. U umjetnosti  isto postoji  i mjerilo i kontekst i mikro i makro,ali postoji sloboda.Mi smo arhitekti i ovisni smo o klijentu, bez kojeg bi bili , tako  rečeno,  papirnati arhitekti. Klijent ima svoje želje, svoje premise, to je teška  situacija. Mi  smo limitirani kontekstom, programom, sustavom u kojem radimo,kao i financijama,stoga nemamo slobodu umjetnika. Arhitekt nije slikar, ni kipar ni performer. Uvijek se referiram na Marinu Abramović, ili našu Vlastu Delimar ili pak Toma Gotovca. Njihov medij je njihova duhovnost i njihovo tijelo. Arhitekt mora sam, osobno, svoju unutarnju duhovnost pronaći i to je ono o čemu želim razgovarati sa studentima. Potrebno je naći  svoje unutarnje ustrojstvo  i to je izvor i pokretačka snaga.

Vi ste  jedno kratko vrijeme  na početku karijere radili u većem arhitektonskom uredu u okviru tima. Izuzevši  taj  period   radite i stvarate sami. Arhitektura danas postaje  jedna interdisciplinarna  grana koja okuplja stručnjake iz različitih područja.Kako gledate na to?

Pitanje je dobro,interdisciplinarnost ne marginaliziram; kada radite veliku kuću potrebni su vam suradnici. Radio sam dva mjeseca u jednom većem birou i shvatio sam da ne želim cijeli život  crtati  „horizontalnu i vertikalnu hidroizolaciju“ ili pak jedan kat hotela. Ja sam integrativan, to je dio moje osobnosti  i tražim  Gesamtkunstwerk. Ne želim zvučati  pretenciozno, govorim samo  o integritetu osobe  koja želi biti kreativna. Dakle, pitanje je bilo  da li rješavati dio problema u jednom velikom sustavu, ili rješavati sve sam u manjem mjerilu, u kojem mogu  svladavati sve svoje intelektualne i duhovne probleme. Sebe sam našao u maloj kući. Ne znam da li se moram braniti, ali svi svjetski arhitekti,  da ih sada ne nabrajam, savladavali su sve probleme tj. aspekte arhitekture na primjeru male kuće. Danas se arhitektura često valorizira kvantitativno, a ne kvalitativno; Tadao Ando na primjer, iako je prešao i u veće mjerilo, slavu je stekao svojim kućama od  80 – 100 m2. Mislim da je moguće u takvom mjerilu biti i inovativan i anticipativan, tj. kreativan. Analogno tome imamo  primjer  vina  u Francuskoj. Francuska, uz najbolja  vina, proizvodi i  najbolje  drvene  bačve  na svijetu. Svaki bačvar  koji se time bavi  ide u šumu, osjetiti miris  hrasta kojeg drvosječe ruše, da bi znao kakav će miris imati vino  i on tu bačvu  radi od početka do kraja isključivo sam. Tako ja želim biti  bačvar  u svom projektu  male kuće  i svaka moja kuća  je drugačija. Studente znam pitati  za Diogena, antičkog filozofa, cinika, koji je živio u bačvi. Oni ne znaju  da je Diogen  u bačvi  i prosio. Mi ne trebamo prositi, ali se moramo  referirati na Diogena.


Kuća Gajski Petercol, 1971


Kuća Gajski Petercol, 1971, tlocrt prizemlja


Kuća Gajski Petercol, 1971, tlocrt kata


Kuća Gajski Petercol, 1971, presjek

Možemo se  još jednom osvrnuti na vaš opus kojeg čine obiteljske kuće. Ove godine ste dobili  i nagradu „Viktor Kovačić“  za životno djelo na kojoj vam čestitam.

Hvala,kolega.

Cijeli svoj životni vijek  bavite se temom  obiteljske kuće. Da li je postojala ambicija  za radom  nekih drugih tipologija? Spomenuli smo važnost  integrativnosti  projektantskog rada,  možete li još nešto reći o tome?

Ja sam  1976  godine, spletom okolnosti, u kući moje supruge u Samoboru otvorio vlastiti  ured. Situacija je zakonski bila takva da sam u bivšoj Jugoslaviji mogao kao samostalni arhitekt raditi samo obiteljske kuće, za vlasnike pojedince, a veliki uredi  projektirali su višestambene zgrade, škole, javne ustanove itd, tako da je moje bavljenje  obiteljskim kućama bio  i rezultat  više sile, u čemu sam pokušao pronaći nešto kreativno i materijalno da bih radio kao arhitekt. Onda čovjek shvati da je moguće izraziti se kreativno i kroz taj mali komad arhitekture. Ne govorim da se netko  tko rješava  npr. 1000 – 20 000 kvadrata ne može izraziti, ali ja sam tražio supstancu.
Meni je izrazito bitno, kada govorimo o nagradi za životno  djelo,da nikad  nikoga  nisam lovio za rukav, da nikad nisam bio u nekom sustavu, nikad nisam bio umrežen, a nisam ni autističan, ni hermetičan , ni ezoteričan. Kad sam otvorio ured  nisam imao posla  i radio sam ono što danas  moji studenti  kada diplomiraju rade. Radio sam arhitektonske snimke ilegalnih nadogradnji da preživim. Kreativnog posla uopće nije bilo, ali ja sam se u tom interregnumu pripremao čitajući, da bih bio spreman za situaciju koju kao arhitekt idealiziraš i sanjaš, da će netko doći i da mu nešto   pristojno napraviš. Nikoga nije bilo i tako sam radio i natječaj Tokyo  International Lighting  Design, „Lighting for Northern Lands“,  na kojem sam dobio  počasnu nagradu  i koji mi je  najdraži rad. Ta lampica  krijesnica, objedinjuje sve moje kuće i odgovara na pitanje da li je kuća figurativna, prikazivačka  ili je  apstraktna, autistična, hermetična i zapravo enigma. Osobno preferiram enigmu. Također se postavlja pitanje da li projektiramo oblike ili sadržaje. Neki studenti mi onda kažu oblike, neki sadržaje, ali je potrebno da arhitekt objedini oboje i to je ta kreativna muka.

Nekoliko puta smo se sada dotaknuli studenata. Vi ste dugogodišnji  profesor na Arhitektonskom fakultetu i to je jedan od osnovnih segmenata vašeg rada, kojeg po mom osobnom mišljenju kao vašeg bivšeg studenta  izrazito dobro radite. Čini mi se da je Rem Koolhaas jednom prilikom rekao  da arhitekt danas mora objediniti tri segmenta djelovanja; rad sa studentima, teoriju i kritiku i naravno rad u praksi. Nedavno smo prošli i visokoškolsku reformu i uveli bolonjski sustav. Kako vi gledate  na takvu ulogu arhitekta danas u kontekstu obrazovanja?

Koolhaas  je naravno u pravu. U kontekstu obrazovanja na našem fakultetu biti ću kritičan, jer sam i sa studentima kritičan. Situacija se promijenila. Na studente „ vičem“, jer sam kolerik po prirodi,  ali nisam zločest. (smijeh). Svi danas  imaju prijenosna računala, a ja imam  još uvijek  ravnalo  i trokute  od trešnjinog drva ( od gosp. Štengla  iz Heinzlove ulice) i Schöllers Hammer koji imaju „miris“ one bačve i sjedim i čekam da netko dođe. I što je problem, studenti ne čitaju, „čitaju“ stvari s interneta, a ne literaturu, knjige i časopise. Ja sam „konzervativan“  i mislim da je potrebno čitati npr. Oris, Japan Architect, Domus  tj. kvalitetnu literaturu,  da bi se ostvarili neki pomaci  u razmišljanju.Takvo čitanje, traženje riječi u rječniku, etimologije, citata, to je intelektualni  i duhovni proces  u kojem je moguće ostvariti  intelektualni rast. To je onaj interregnum koji sam spominjao, takva priprema je bitna. U smislu  edukacije  dogodile su se promjene. Mi imamo dobru biblioteku na fakultetu i potrebno je da je studenti redovito koriste. Kada mi na drugoj godini dođu studenti – upotrijebit ću analogiju s medicinom – oni moraju znati anatomiju, gdje su npr. bubrezi,  jetra,oko, itd.,  govoreći figurativno, da bi na kraju bili liječnici. Tako je i na arhitekturi, na drugoj godini nužno je poznavati elemente,  ali i kreativno razmišljati, jer poznavanje samo elemenata ne implicira uspjeh. Tu kreativnost potrebno je nadograđivati, sjesti svaki dan  barem jedan sat  u knjižnicu  i na  kraju semestra si prvak svijeta, a nakon diplome  i bolji od svog učitelja. Ja sam htio biti učitelj  i uvijek govorim da student  na kraju mora biti bolji od svog učitelja. Ja se trudim,  imam tu strast i žudnju, da student bude bolji  od mene  jer inače nisam učitelj.
Mi na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu  upisujemo  120 studenata godišnje,  od njih 120  deset će biti arhitekti  i bez vas i bez mene, a što je s ostalima? Ako netko npr.  radi na dozvolama  ili u komunalnom, njemu ne može odmoći  da zna tko je Tadao Ando, Rem Koolhaas ili  Shigeru Ban.


Kuća Tomljenović Marcijuš - Indigo kuća

Za kraj da se dotaknemo  i vašeg projektantskog rada  još jednom, rekli ste za Crnu kuću, najvjerojatnije  vaše najpoznatije djelo, da je devastirana. Vaša posljednja realizacija bila je prije deset godina – monokromna ,  Siva kuća, a česte su pauze između  pojedinih realizacija. Projektirate li još uvijek?

Ja ne gledam na svoj rad  faktografski, ne gledam svoj  curriculum vitae,  ne gledam  kad sam koju kuću napravio i kad je bila  rupa. Za mene postoji samo činjenica  da sam se rodio. Rekao sam već  da je rupa poželjna i mislim da je bitno da postoji interregnum, da postoji  pauza, kao u japanskoj arhitekturi tj. kulturi. Oni ne idu kontinuirano u kuću, imaju korak, pauza, korak,pauza. Tu se  uči. Ili kao haiku, ili  npr. poezija Tina Ujevića i roman – uvijek tvrdim da Tin Ujević  sa svojom poezijom nije minoran u odnosu na neki veći roman. Zadnjih deset godina  nisam povukao ni crtu ( godinama smo u našoj profesiji  u recesiji, a inače sam selektivan prema klijentima  koji arhitekturu  tretiraju isključivo  kao uslužnu djelatnost), posvećen sam fakultetu i nastavi. Nekoga obrazovati, biti učitelj  je dijametralno suprotno  od našeg ravnala i crte  ili računala. To su dva različita posla.

Po meni jednako vrijedna i bitna  za djelovanje  arhitekta danas.

Obrazovanje je jedno, a praksa je drugo. Ja sam malo napravio i neki su me čak pitali  promatrajući moj rad  kvantitativno, kako sam stoga dobio nagradu „Viktor Kovačić“. Ja nisam ni hendikepiran ni žalostan što nemam recentnijih realizacija. Kad vidim da moji bivši studenti osvajaju nagrade na natječajima ili njihovi radovi  su  publicirani, ja se njima ponosim i to je rezultat interakcije i u njoj još uvijek tražim  od studenata  da  budu puni strasti i žudnje  prema njihovoj budućoj profesiji. To je nešto što me jednako ispunjava.


razgovarao: Damir Sekulić
fotografija naslovnice: Marko Mihaljević
izvor: vizkultura.hr

ˇ

p

Rezultati

Ambulanta Špansko

17/01/2020

Projektni natječaj za izradu idejnog arhitektonsko-urbanističkog rješenja za NOVI OBJEKT DOMA ZDRAVLJA ZAGREB ZAPAD – AMBULANTA ŠPANSKO.

Rezultati

Bazen Dubrava

09/12/2019

Projektni natječaj za izradu idejnog arhitektonsko-urbanističko rješenja bazen Dubrava - rezultati

Rezultati

Tematski park "Hrvatska u malom"

09/12/2019

Objavljujemo rezultate natječaja za izradu rješenja Tematskog parka „Hrvatska u malom“








Program je realiziran uz potporu 
 Grada Zagreba


Potpora:


Partneri:


Medijski partneri:


Donatori: