Intervju

Arhitektura je materijalizirana misao

Autor/izvor: DAZ / Vijenac 05/09/2014

Prenosimo intervju Alena Žunića s jednim od najznačajnih kritičara arhitekture današnjica Kennethom Framptonom objavljen u Vijencu.

Cilj arhitekture i u tehnološkom i u kulturološkom smislu trebala bi biti održivost / Danas je projektiranje samo slika bez stvarne arhitekture, pa je i cijeli konačni produkt sveden na „marketing slike“

Nedvojbeno najutjecajni svjetski teoretičar i kritičar suvremene arhitekture Kenneth Frampton (1930), Britanac podrijetlom, educiran na uglednoj londonskoj AA School of Architecture, djelovanjem i profesorskom karijerom na Princetonu i Columbia University u New Yorku međunarodnu slavu stekao je primarno kao pisac arhitektonskih bestselera, poput kultne knjige Modern Architecture: A Critical History (1980).

Za početak – na čemu trenutno radite?

Postoje dvije knjige za koje mi je trebalo deset godina da bih ih napisao. Prva je Modern Architecture: A Critical History, a druga Studies in Tectonic Culture. Nedavno sam odlučio da ću završiti svoju „prvu“ knjigu Geneaology of Modern Architecture: A Comparitive Critical Analysis of Built Form, o kojoj sam počeo razmišljati i prije negoli su ove dvije uopće bile u planu. Ideja vuče korijene iz 60-ih, doba zaokupljenosti semiotikom u arhitekturi. Bio sam jedan od autora u knjizi objavljenoj 1968. (Charles Jencks bio je urednik), koja je bila posljedica zaokupljenosti vezom između arhitekture i jezika. Ta je publikacija bila nadahnuta knjigom Ch. Norberga Schulza Intencije u arhitekturi, a pravo rečeno oduvijek sam bio skeptičan prema ideji prijenosa literature ili francuskoga strukturalizma u arhitekturu. Ja sam bio, i još jesam, pod velikim utjecajem knjige Human Condition Hanne Arendt i njezine ideje o podjeli ljudskoga djelovanja na labour, work i action, posebno u distinkciji između labour i work, što nadalje može biti u vezi s razlikovanjem javnog i privatnog. Odredio sam kako zgrade trebaju biti uspoređivane i kategorizirane i koje uopće trebaju biti obrađene. Studenti su dobili zadaću analizirati tlocrte i presjeke te odrediti što bi se u zgradi moglo smatrati javnim, polujavnim ili privatnim, a što su servisni prostori. I to samo iščitavajući tlocrt i primarno kretanje subjekta kroz objekt, jer upravo kretanje je ono što definira podjelu. U Japanu je osnovno gradivo drvo/daska, dok je na Zapadu to kamen/beton. Na kraju je moja teza da ništa nije neutralno. Konačna razina usporedbe jest pokušaj da se odredi koje su implicitne vrijednosti uključene u cijeli sustav arhitekture.

Kakav je arhitekt potreban današnjem (i budućem) vremenu – filozof, umjetnik, tehničar, menadžer, IT-stručnjak…?

Mislim da je od svega što ste spomenuli ključna filozofija. Svaki arhitekt trebao bi imati barem jedan, ako ne i više predmeta o filozofiji. Taj element često nedostaje u našoj edukaciji. S druge strane temeljni su problem današnjice klimatske promjene, što se često površno navodi kao sustainability. Harvard je, primjerice, dobio enormnu financijsku potporu iz Kine za istraživanje „zelene gradnje“. Danas se ne može razgovarati o arhitekturi bez uključivanja pojma održivosti. Statistike kažu da zgrade troše čak i više energije od automobila. Zanimljivo je da knjiga Ten Shades of Green Petera Buchanana, kojoj sam pisao predgovor, tvrdi da je drvo materijal koji je najpogodniji za ekološku gradnju, a upravo je drvo resurs koji ne može biti lako nadomješten. Cilj arhitekture i u tehnološkom i u kulturološkom smislu trebao bi biti održivost.

Koju biste arhitektonsku školu preporučili za najbolju praktičnu edukaciju, a koju za razvoj teorijskoga diskursa?

Trebalo bi oboje biti moguće u jednoj školi, iako ne znam koja bi to bila. Teško je odgovoriti, zamislite samo koliko je škola u Americi i u svijetu. Znate, u neka davna vremena studentima bih savjetovao da idu na Royal Academy u Dansku, čak prije nego u bilo koju američku školu. Ta škola ima veliku tradiciju, mnogo bogatiju od npr. Columbia University. Do 1969, da biste bili primljeni na tu akademiju u Kopenhagenu, morali ste prvo raditi kao zanatlija godinu dana. Prema njihovu stavu, temelj edukacije arhitekta jest zanimanje stolara. To je fenomenalno, ne znam ni jednu drugu školu koja je tražila nešto slično. Jørn Utzon je primjerice njihov đak. Danas je uopće teško reći u kojem smjeru poznate škole idu, sve su trenutno u velikoj krizi, a netko mi je rekao da ni situacija na Harvardu nije drukčija od one na Columbiji. Studenti su izloženi velikoj količini nefiltriranih informacija, previše je predavanja, predavača, svega... neki to vide kao vitalnost, a ja se pitam koliko je to dobro?

Što bi trebala biti nastavnička „misija“ u obrazovanju studenata arhitekture danas?

Mislim da sa studentima ne razgovaramo dovoljno o vezi arhitekture i društva i o glavnoj razlici između građenja i arhitekture. U Americi devedeset je posto građevina podignuto bez sudjelovanja arhitekta, što jasno pokazuje da se arhitektura kao proces događa s nama ili bez nas. U edukaciji treba isticati razliku između arhitekture i građenja, studenti trebaju biti svjesni značenja tih riječi, što one impliciraju (to nas vraća na raspravu o važnosti filozofije i teorije arhitekture). Možete vidjeti da su neki poput Alvara Aalta (koji je podrijetlom arhitekt iz visoke buržoaske klase, no s naglašenim socijalnim osjećajem) razvijali svijest o građenju kao kulturnoj tradiciji.

Početak 20. stoljeća iznjedrio je modernu, što donosi početak 21. stoljeća i koji su njegovi potencijali?

Nedavno sam napisao članak gdje donosim zgodnu anegdotu s Alvarom Sizom. Napisao sam mu jednom: „Imaš toliko mnoštvo projekata, sigurno si sretan“. Ali on mi je odgovorio: „Da, imam mnogo projekata, ali nisam sretan, pa kako bih mogao biti sretan kada moja Europa nema projekta? Osim ekonomije i svođenja svega na biznis, nema ništa drugo.“ Tako da kada me pitate o budućnosti, modernom vremenu i početku 21. stoljeća, mislim da još imate optimističnu ideju da je modernizam bio nešto specifično. Tehnologija nudi stvari koje prije nisu bile moguće, ali ne vjerujem da se trendovi u arhitekturi pomiču zbog tehnologije, već zbog politike i društva.

Koje nove fenomene u arhitekturi smatrate zanimljivima, a kojima se najutjecajniji svjetski starhitekti poput Rema Koolhaasa ili Zahe Hadid ne bave dovoljno?

Arhitekti koje ste spomenuli vrhunski su performeri i nije čudo da baš njih apostrofirate, oni danas dobivaju veliku pozornost. U naivnom gledanju mogli biste reći i da su to dvoje povezani jer je Zaha radila u Removu uredu, a tu je i Koolhaasova ideja da se avangarda može i dalje nastaviti (on ne dijeli moje mišljenje da postoji kriza u modernom pokretu). Znate, njima je samo do spektakla. Dio su priče o brendiranju... gradovi zaposle bren-arhitekte da im naprave primjerice operu koju ne trebaju, a onda je ne mogu završiti jer je početak gradnje bio samo nepromišljen pokazatelj njihove trenutačne moći (Herzog & de Meuron projektirali su Koncertnu dvoranu u Hamburgu koja zbog financijskih deficita nije nikada dovršena, op. a.). To je Bilbao- efekt, ali on ne može uvijek uspjeti.

Gdje je danas „arhitektonsko središte svijeta“, odakle dolaze važni utjecaji na arhitekturu (Dubai, Kina, Baku...)?

Nisam siguran da je imati globalni centar toliko važno (i moguće). Senzibilna i inovativna rada može se naći posvuda: na Islandu, u Bangladešu, Latinskoj Americi, jednako kao i u Australiji, Kanadi. Ima jedna zanimljivost u današnje digitalno doba – bez obzira koliko daleko živite, možete projektirati posvuda. Stoga kreativni centar ne postoji, ideje dolaze s posve neočekivanih mjesta, no postoje centri ekonomske moći gdje se gomilaju spektakularne realizacije, kao što su to Dubai ili Šangaj. Na Harvardu sam bio gost kritičar za završni projekt dvoje mladih arhitekata, oboje su iz Dublina. Nevelika je njihova arhitektonska scena, ali vjerujem da je tamo više senzibilne i zanimljive arhitekture negoli u velikim metropolama. Recimo to ovako: više me zanima što ima reći Irska nego Engleska.

Koliko je arhitektima danas važna tema grada, javnoga prostora, krajolika..., što je urbanizam danas u praksi?

Prvo bih htio napomenuti da arhitekti imaju više naučiti od kulture landscapea (krajolika) nego obrnuto. I vjerujem da krajobrazni arhitekti iz nekog razloga imaju sve veći utjecaj na regije i gradove negoli oni koji primjenjuju tradicionalne alate urbanističkoga planiranja i urban designa. Šira slika koja uključuje krajolik i geografiju danas ima veliki potencijal. Na primjer u Engleskoj ministarstvo za razvoj isprva se zvalo Ministry of Town and Country Planning (naslov je preuzet iz knjige Ebenezera Howarda To-morrow: A Peaceful Path to Real Reform, 1898). Danas se zove Department of Environment, oslobodili su se ideološkog naziva koji uključuje grad i planiranje i shvatili da je sve to naša okolina s velikim udjelom krajobraza. Mislim da se nakon Drugoga svjetskog rata urbanizam pretvorio u primijenjenu sociologiju, odnosno socioekonomiju.

Prijeđimo na „sitnije“ mjerilo. Imaju li arhitekti još svoje mjesto u industrijskom dizajnu, koji su tijekom 20. stoljeća obilježili oblikovanjem mnogih danas kultnih uporabnih predmeta?

Ideja industrijskoga dizajna jest proizvodnja visokokvalitetnih artefakata za svakodnevnu uporabu, to je ekstenzija pokreta Arts and Crafts. No uvijek je bilo razlike u shvaćanju dizajna u Europi i Americi. Kod Amerikanaca, a govorim o 40-ima i 50-ima, bila je osnovna tema kako „obložiti“ proizvod, dati mu čistu formu. U Europi pak, nakon Drugoga svjetskog rata, pokušalo se proizvoditi normirane industrijske proizvode putem isključivo racionalnih metoda, kada je Max Bill predložio zanimljiv pojam product form. Ideja je toga da oblik bude posljedica ne samo funkcije nego i načina na koji je objekt proizveden. Arhitekti s dizajnom imaju problema jer stvar je u tome da se proizvodi mogu „micati“ uokolo, a zgrade ne, one ostvaruju mnogo snažniju vezu i utjecaj na okolinu nego što to mogu predmeti pa su to danas dva bitno različita prosedea.

Kako vam se čine današnji digitalne prezentacije arhitektonskih projekata u odnosu na ranije vrijeme autorskoga arhitektonskog crteža i makete?

Načini prezentacije postali su dio današnjega spektakla. Posljedica toga jest da nema više interesa za uporabivost prostora, već je veliki naglasak na vidljivom eksterijeru. Interijer je ili primitivan ili ne postoji nikakva suvisla organizacija. Mislim da su mnoge zgrade svjetski poznatog dvojca Herzoga & de Meurona iznutra potpuno prazne, one imaju određene prostore predviđene, ali ti su prostori neartikulirani. Druga je stvar problem mjerila u digitalnim prikazima, gdje gubimo osjećaj koliko je nešto u zbilji veliko. Idealna bi zapravo bila tehnika projektiranja koju primjenjuje Renzo Piano, koji projekt razvija u tri paralelna medija – ručnome crtežu, kompjuterskom prikazu i maketi. Danas je parametričko projektiranje i stvaranje spektakularnih slika upravo samo to – slika bez stvarne arhitekture, pa je i cijeli konačni proizvod sveden na „marketing slike“.

izvor: Vijenac, autor: Alen Žunić

Rezultati

Dječji vrtić Brezovica

15/12/2020

Rezultati natječaja za izradu idejnog arhitektonsko-urbanističkog rješenja ZGRADE DJEČJEG VRTIĆA U BREZOVICI.

Rezultati

Poslovna zgrada Hrvatske Lutrije

25/11/2020

Rezultati natječaja za izradu idejnog arhitektonsko-urbanističkog rješenja Poslovne zgrade Hrvatske Lutrije uz Aveniju Dubrovnik u Zagrebu

Rezultati

Spomen soba "Tigrova"

29/09/2020

Objavljujemo rezultate Natječaja za izradu idejnog rješenja uređenja, likovnog postava i opremanja Spomen sobe poginulih i nestalih „Tigrova“ u Domovinskom ratu.






 



Program je realiziran uz potporu 
 Grada Zagreba


Potpora:


Partneri:


Medijski partneri:


Donatori: