Kalendar

Osvrt na predavanje Konzerviranje u Hrvatskoj 1945 - 1964.

29.05.2014 - 29.05.2014
Ciklus: Arhitektura i naslijeđe VIII
Predavanje

Predavanjem dr.sc. Marka Špikića, profesora na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu i predsjednika Hrvatskoga odbora ICOMOS-a, zaključen je  8. ciklus programa Arhitektura i naslijeđe.

U uvodu predavanja, jedan od voditelja Sekcije za Arhitektonsko naslijeđe DAZ-a, dipl.ing.arh. Mladen Perušić, podsjetio je na doprinos arhitekata u spomenutom razdoblju, u kojemu su se počele detaljnije arhitektonski snimati povijesne građevine i izrađivati projekti obnova. Posebno je spomenuo dipl.ing.arh.  Mladena Fučića (čije je djelovanje kasnije u izlaganju apostrofirao i Marko Špikić), mlađega brata istaknutoga povjesničara umjetnosti Branka Fučića. Mladen Fučić bio je predstojnik Arhitektonskoga odsjeka Nadbiskupskog Duhovnog stola i skrbio se o sakralnim spomenicima u Hrvatskoj. Bio je veoma aktivan i u kasnim godinama života te zaslužan za konzervatorsko obrazovanje mlađih naraštaja  arhitekata, s kojima je radio sve do 2000. godine.

Izlaganjem pod naslovom „Konzerviranje u Hrvatskoj od 1945. do 1964. Godine“ prof. Špikić je pružio uvid u razvoj konzervatorskih teorija i praksi neposredno po završetku Drugoga svjetskoga rata, u razdoblju Titove Jugoslavije. Upravo su segmenti iz Titovih govora činili okosnicu predavanja budući da su oni odraz ne samo onodobnih prilika u kulturi već i cjelokupne politike te odnosa konzervatorske prakse spram novih političkih smjernica.

Profesor Špikić nastojao je prikazati polaritete između „kontinuiteta i diskontinuiteta, tradicije i inovacije“. U Odluci o očuvanju kulturnih spomenika iz 1945. godine dolazi do izražaja novi značenjski konstrukt konzervatorskih teorija te nova percepcija spomenika. U tom dokumentu stoji da se čuvaju svi „umjetnički i naučni predmeti“ te „predmeti od kulturno-historijske važnosti“, odnosno biblioteke, arhivi, zgrade, javni spomenici, biste (koje Tito naručuje već u Drugom svjetskom ratu), slike, muzeji itd., a osobe zadužene za skrb o njima su „prosvjetne vlasti“ i „stručne osobe“. Jednako je tako bio zabranjen izvoz i raspršivanje predmeta.

Tito je u svojim govorima kao jasan imperativ postavio prekid s prošlošću te sa šovinizmom i lokal-patriotizmom kojima „nema mjesta u novoj federativnoj Jugoslaviji“. Pojedinci su se morali stopiti u masu, a prošlost očistiti od „svih falsifikata i nepotrebnih primjesa“. Profesor je Špikić ukazao i na slična razmišljanja Mussolinija desetak godina ranije kada je govorio o čišćenju (gli sventramenti) Rima od „osrednjih nakaza“ i stvaranju suvremenoga, monumentalnoga grada.

Godine 1956. Tito je u Beogradu razgovarao s predstavnicima arhitekata Jugoslavije rekavši da se danas napredak „ne cijeni po monumentalnosti, već po standardu života (...)“ te da „mi danas nemamo mogućnosti da stavljamo u prvi plan umjetničku stranu i moramo se upravljati prema svojim materijalnim uslovima.“ Izjavio je također da se protivi „ultramodernizmu“ te da više voli „lijepu zgradu“, a da zgrade koje će se graditi trebaju biti „spomenici naše epohe“.

U ovom su se razdoblju hrvatski konzervatori susretali s problemom izražavanja svojih zamisli koje su nerijetko bile u suprotnosti s onodobnom revolucionarnom politikom. Tako je Greta Jurišić 1950. godine u Zborniku zaštite spomenika kulture objavila članak pod naslovom O problemima i poteškoćama rada na području Konzervatorskog zavoda u Zagrebu. U njemu je spomenula brojne izazove s kojima se suočavala konzervatorska zajednica: popravak spomenika se još uvijek odnosio velikim dijelom na one oštećene u ratu, građevinski materijal se grubo planirao kod uzimanja kredita,  rad je često bio uzaludan zbog nedostatka financija, na nekim se građevinama smanjio opseg popravaka ili je rad na njima bio potpuno napušten, sredstva su se znala preusmjeravati te je bilo teško naći pogodnu osobu za nadzor. Unatoč tomu, naši su konzervatori uspjeli očuvati svoj integritet, a u praksi se i dalje provodila krilatica „Konzervirati, ne restaurirati!“ pod utjecajem austrijskih i njemačkih teoretičara.

Središta konzervatorskoga djelovanja u Hrvatskoj bili su Zagreb i Split na čelu s Gjurom Szabom, Arturom Schneiderom i Ljubom Karamanom. Od međunarodnih se stručnjaka kao implicitan utjecaj na njihov rad nameće Gustavo Giovannoni, odnosno koncept graditeljskog prorjeđivanja (diradamento edilizio) u Dioklecijanovoj palači prije 1941. godine, što je rezultiralo izvješćem povjerenstva Talijanske kraljevske akademije na čelu s Giovannonijem, Spalato Romana, 1942. godine.

Dr. Anđela Horvat je također bila jedna od istaknutih protagonistica konzervatorstva u našoj zemlji. Inzistirala je na topografskom istraživanju spomenika, dokumentiranju i popisivanju, a spomenike je smatrala dijelom šireg kulturnog i prirodnog konteksta.

Nakon 1945. godine osnivaju se tri konzervatorska zavoda, u Zagrebu, Splitu i Rijeci. Profesor Špikić je posebno istaknuo činjenicu da je do 1950. godine bilo imenovano čak 80 počasnih konzervatora. Do promjena u konzervatorskom zakonodavstvu dolazi u tri navrata, 1945., 1949. i 1960. godine pri čemu jača uloga države, spomenici postaju pristupačni javnosti te se radi na očuvanju pojedinačnih spomenika i povijesnih ambijenata.

Godine 1949. donesen je Zakon o zaštiti spomenika kulture i prirodnih rijetkosti u 33 članka. Kao moguće uzore za ovaj zakon Marko Špikić naveo je talijanske zakone iz 1939. godine o zaštiti kulturne i prirodne baštine. U našemu se zakonu kulturna baština definirala kao „svi pokretni i nepokretni objekti ili skupine objekata kao i arhitektonske i urbanističke cjeline kulturno-historijskog, historijskog, umjetničkog ili etnografskog karaktera ili osobite nacionalne važnosti“. Nositelji zaštite bili su zavodi „pod neposrednim nadzorom i rukovodstvom Ministarstva prosvjete“ koji su određivali granice zaštite i odlučivali o tome što je spomenik kulture, o čemu su donosili rješenja. Zavodi su također vodili evidenciju i sprječavali „raskopavanje, premještanje, prepravljanje, restauriranje, dozidavanje, rušenje, ikakvo mijenjanje”. Što se tiče očuvanja starosnih vrijednosti spomenika ili spomeničke cjeline, tu su također presudnu riječ imali zavodi koji su, u slučaju novih planova, regulacija ili bilo kakvih promjena, davali mišljenje i prijedloge narodnim odborima „da se ne ruše ili mijenjaju trgovi, pojedini blokovi zgrada, sklopovi ulica, ulice ili dijelovi ulica“.

Novi je zakon također branio premještanje predmeta („ako je to protivno svrsi zaštite ili karakteru predmeta“) te njihovo izvoženje, a bila je omogućena i eksproprijacija u svrhu zaštite; svi su spomenici morali biti pristupačni za znanstvena istraživanja, a oni od osobite važnosti dostupni javnosti s time da su se vlasnici te gradski i mjesni narodni odbori bili dužni brinuti o spomenicima. Također su bile predviđene zatvorske ili novčane kazne za bilo koga tko bi zadirao u ili na bilo koji način oštetio spomenik.

Pedesetih godina nastupa razdoblje konzervatorskog revizionizma i povratak na stare ideje. U tome je smislu profesor Špikić kao glavne utjecaje izdvojio Poljsku, Italiju i Austriju, naglasivši da konzerviranje ustupa mjesto restauriranju, odnosno rekonstruiranju, s metodološkim i društvenim implikacijama. Time, kako je rekao, započinje razdoblje političke korektnosti u prezentiranju heterogenih sklopova, ali i rehabilitiranje diskriminacijskih principa 19. stoljeća što rezultira novim predstavljanjem prošlosti. Usto, na konzerviranje se gleda kao na latentni vrijednosni sustav, ograničen na pojedince i teorijsko sagledavanje problema očuvanja.

Jedan od naših najistaknutijih stručnjaka na području zaštite spomenika kulture, Ljubo Karaman, 1950. godine napisao je tekst O organizaciji konzervatorske službe u NR Hrvatskoj, u kojemu je progovorio o stanju zaštite spomenika u onodobnoj Jugoslaviji. Istaknuo je da je centralizacija konzervatorske službe nemoguća za provesti jer su se različiti krajevi Jugoslavije kroz stoljeća razvijali odvojeno jedni od drugih „dok je kulturno-historijska baština pojedinih republika uglavnom zaokružena cjelina (...)“ te da su konzervatorski zavodi u Hrvatskoj silom prilika ustanove „koje, u uskoj vezi s terenom, naučno istražuju historijsko-umjetničku baštinu dotičnog kraja.“ Hrvatska je bila jedina koja je osnovala područne zavode, u Zagrebu, Splitu i Rijeci, čime se do svakoga mjesta iz središta moglo doći za jedan dan što je omogućilo bolje znanstveno proučavanje spomenika.

U istome je zborniku članak pod naslovom Osnovni principi restauratorstva objavio i ugledni slovenski povjesničar umjetnosti i konzervator France Stelé. U njemu je progovorio o uskoj povezanosti konzervatorske i restauratorske discipline kroz povijest  zbog čega se ne bi smio davati prioritet bilo konzervatorima bilo restauratorima. Rekao je također da spomenike treba konzervirati, a ne restaurirati ili obnavljati te da bi restauriranje trebalo označavati najsavjesnije konzerviranje.

U svome pak članku Zaštita i popravak spomenika u Dalmaciji 1945. – 1949. Cvito Fisković pisao je o tamošnjim konzervatorskim metodama i praksama u vrijeme neposredno nakon završetka Drugoga svjetskoga rata. Spomenike se uklanjalo ili rekonstruiralo po analogiji te su se pokušala spojiti naizgled dva suprotstavljena koncepta: očuvanja i modernoga života. Nadalje, naglašavala se estetika cjeline te se davala prednost „remek-djelima domaćih majstora“ jer je zemlja „dugo bila pod tuđinom, koji je zapostavljao svaki izraz naše kulture“. Fisković je naveo i nekoliko konzervatorskih intervencija u dalmatinskim gradovima. Na Kneževu dvoru u Dubrovniku patinirano je bijelo kamenje, najprije umetnuto umjesto staroga kako bi se vidjeli tragovi intervencije na spomeniku, koje je odskakalo svojom bjelinom i remetilo „sklad vjekovne patine na pročelju“. Isto je učinjeno i s glavicama i vijencima splitskog Dioklecijanovog mauzoleja. U Splitu su rađene opširne urbanističko-arheološke intervencije: budući da je grad bio bombardiran, trebalo ga je očistiti od ruševina, ali i spriječiti obnovu stradalih kuća koje su zaklanjale pogled na Dioklecijanovu palaču. Uklonjen je i sklop nekadašnje vojne bolnice i srušene kuće prema istoku čime je gotovo potpuno otkriven sjeverni zid palače. Krajem 1945. godine započelo je rušenje velikoga mletačkoga zida koji je prekrivao Srebrna i istočna vrata palače. Profesor Špikić nas je ovdje podsjetio na još jedan Giovannonijev koncept izrečen u izvješću Spalato romana: reintegrazione con la demolizione. Također je istaknuo i presudnu ulogu Cvite Fiskovića u obnovi naših povijesnih spomenika jer je on, za razliku od austrijskoga Središnjeg povjerenstva, u Dioklecijanovoj palači radio na očuvanju njezinih antičkih, srednjovjekovnih, ali i novijih slojeva.

U istome je članku Cvito Fisković pisao i o temeljitom popravku sakristije katedrale u Šibeniku. Arhitekt Harold Bilinić je 1947. načinio detaljnu snimku sakristije koja je potom bila rastavljena, zatim su joj učvršćeni temelji stupova, upotpunjen završni renesansni vijenac, a polomljeno kamenje je zamijenjeno izvornim ili novim, ukoliko je staro bilo potpuno neupotrebljivo. Fisković je spomenuo i intervencije u gradu Korčuli gdje je srušena zgrada lučke kapetanije kako bi se otvorio pogled na kneževu kulu. Osvrnuo se i na pitanje interpoliranja suvremene arhitekture u povijesne sredine. Smatrao je da je ono dobrodošlo naglasivši da „konzervatori ne trebaju priječiti stvaralačku volju naprednih graditelja, ali inženjeri i arhitekti trebaju poštovati ljepotu i kulturnu baštinu“.

Harold Bilinić je radio i na obnovi šibenske Vijećnice, za koju je Konzervatorski zavod odlučio da ju treba u cijelosti obnoviti „jer nijedna druga zgrada novijeg stila ne bi tako slikovito uskladila ovaj središnji trg starog grada niti bi se povezala s izrazitom katedralom, koja se uzdiže sučelice.“ Bilinić je u izdanju Naše građevinarstvo 1949. godine pisao o „metodografiji rada rekonstrukcije istorijskih građevinskih spomenika“ rekavši da su oni „vidljivi svedoci svoga vremena“ te nam daju „važne dokumente za proučavanje ljudskog društva kroz vekove“ koji nas podsjećaju na tamne strane povijesti „kada je moćni vlastodržac podizanjem takvih građevina davao izraza svojoj ličnoj moći i slavi“, spomenuvši i radnike koji su „to kamenje otrgnule materi zemlji“ i sagradili ove spomenike. Bilinić je pritom naveo i upute za rekonstruiranje: izraditi arhitektonski snimak, nacrte u mjerilu 1:100 odnosno 1:20 i 1:1, fotografirati stanje, očuvati i numerirati sačuvane ulomke i patinu, oštećeni vredniji fragment zamijeniti „istovrsnim novonapravljenim“, očuvati „miran i estetski izgled celine“ krpanjem manje važnih fragmenata koji nisu bliski jedni drugima te pri rekonstruiranju posvetiti više pažnje vanjskom izgledu građevine ako je unutrašnjost bila skromnija. Istaknuo je da se rekonstruiranjem spomenika kulturno-povijesno naslijeđe prenosi budućim naraštajima, ali i da se time potiče turizam, „važna grana naše privrede“.

Arhitekt Nikola Dobrović je u članku Urbanistička razmatranja o čuvanju istorijskih spomenika progovorio o problemu ujedinjavanja različitih struka rekavši da želi prekinuti s „dosadašnjim prijatnim zatišjem“.  Pisao je i o nužnome širenju povijesnih gradova kao i o povezivanju starih i novih dijelova grada („simbioza“). Novu je arhitekturu smatrao dodanom vrijednošću, izrazom novoga naraštaja čiji bi cilj trebao biti „postizanje općega sklada i ravnoteže između različitih stilskih izričaja“. Za postupak je rekonstrukcije smatrao da je „iluzija u očima javnosti“ te da se prilikom obnove šibenske Vijećnice nisu uzela u obzir različita mišljenja. Profesor Špikić je Dobrovićeve teze usporedio s razmišljanjima talijanskoga arhitekta i povjesničara arhitekture Renata Bonellija za kojega „same riječi rekonstruirati umjetničko djelo predstavljaju proturječje jer stvaralački čin umjetnika se ne rekonstruira, ne reproducira, ne ponavlja se ako postupak ne vodi samo djelo i njegovo razumijevanje (...)“.

Početkom pedesetih godina objavljen je članak Milana Preloga pod naslovom Rad na konzervaciji nepokretnih spomenika kod nas. U njemu je Prelog pozvao na preispitivanje osnovnih postavki konzerviranja zbog „stalnog, svakodnevnog zahvaćanja u spomenike“, a koje vuku korijene iz europskih strujanja s početka stoljeća. Podsjetio je i na to da su se već i prije Drugoga svjetskoga rata javile, u praksi, „revizije nekih dogmatskih postulata“, o čemu je pisao i Bonelli. Zalagao se za popravke ratom oštećenih spomenika kao izraza „humanističke negacije ratnoga razaranja“ umjesto pukoga konzerviranja „antikvarski pasivno“, „kao neke nadgrobne ploče ili humke“. Otvoreno je progovorio o intervencijama na nekim već ranije spomenutim spomenicima za koje je smatrao da su neprimjerene („moramo evoluirati od nekih jučerašnjih postupaka i odnosa prema spomenicima“) i da se zbog toga treba upustiti u „kritičku reviziju tih starih principa“.

Profesor Špikić se osvrnuo i na vrlo opsežan slučaj poslijeratne obnove Zadra, o čemu je u recentnome doktoratu pisala zadarska povjesničarka umjetnosti  Antonija Mlikota.

U dvobroju Zbornika zaštite spomenika kulture iz 1953. / 1954. godine objavljen je i tekst Vlade Mađarića, voditelja Saveznoga instituta za zaštitu spomenika u Beogradu,  o organizaciji službe zaštite spomenika kulture u FNRJ. Skrb o kulturnim spomenicima smatrao je „jednim organiziranim i sistemskim naporom samog naroda i narodne vlasti“ te se zalagao za to da se zaštita i briga o spomenicima preda na upravljanje narodnim odoborima.

Šest godina kasnije, 13. lipnja 1960. godine, donesen je novi Zakon o zaštiti spomenika kulture kojim se spomenik kulture definira kao „nepokretni i pokretni predmeti, grupe predmeta, koji su zbog svoje arheološke, historijske, sociološke, etnografske, umjetničke, urbanističke i druge naučne i kulturne vrijednosti od značenja za društvenu zajednicu“. Svrha zaštite spomenika bila je „očuvanje spomenika u neokrnjenom i izvornom stanju“, njihovo redovito održavanje, sprječavanje postupaka koji bi doveli do degradiranja njihovih vrijednosti te osiguravanje da spomenici pomognu „zadovoljenju kulturnih potreba zajednice“. Zakon je dopuštao i osnivanje savjeta građana koji bi imali mogućnost upravljati, skrbiti i čuvati spomenike, za što je profesor Špikić kao primjer naveo Društvo prijatelja dubrovačke starine.

Godine 1962. Josip Broz Tito je u svome govoru u Splitu kritizirao, kako je rekao „lokalizam“ i „šovinizam“ koji se pojavljuju na mjestu „širih interesa čitave zajednice“. Ponovno je ustao protiv pojedinaca koji „čeprkaju, prekapaju“ po povijesti, „a zaboravljaju naš budući razvoj (...). A mi moramo stvarati svoju istoriju, svoju jugoslavensku, socijalističku istoriju, jedinstvenu u budućnosti.“ Ipak, nije želio da se ona ostvari na uštrb tradicije pojedine republike „nego u interesu čitave zajednice, da se međusobno dopunjuju“.

Profesor Špikić se dotaknuo i poslijeratne obnove dvorca Januševec o čemu je u svome diplomskome radu pisala mlada povjesničarka umjetnosti Iva Raič Stojanović.

Predavanje je zaključio s 1964. godinom kada se u Veneciji održao II. Međunarodni kongres arhitekata i specijalista za povijesne građevine. Važnost ovoga kongresa leži u činjenici da je na njemu donesena Mletačka povelja te osnovan ICOMOS, Međunarodni savjet za spomenike i spomeničke cjeline. Na kongresu je bilo govora o ratnim štetama te ubrzanom ekonomskom poslijeratnom razvoju slijedom kojih se javila potreba za spajanjem „materijalnoga i duhovnoga razvitka čovjeka“.

Po završetku se izlaganja razvila bogata i poticajna rasprava, odražavajući izniman interes publike za razdoblje i temu o kojima rijetko imamo prilike čuti u našoj stručnoj javnosti.

Ovim je izvrsnim i vrlo iscrpnim predavanjem Marko Špikić otvorio nove teme i potaknuo nas na razmišljanje o ne tako davnim teorijama i praksama primjenjivanjima u našoj zemlji. Nadamo se da će i sljedeći ciklus programa Arhitektura i naslijeđe obilovati novim saznanjima, kvalitetnim predavanjima i zanimljivim raspravama.

Pia Sopta

Više o programu Arhitektonsko naslijeđe 8 saznajte ovdje.

Komentari

Morate biti logirani kako bi mogli komentirati.

Arhitektura i naslijeđe VIII

Sekcija Arhitektonsko naslijeđe DAZ-a najavljuje novi ciklus predavanja „Arhitektura + naslijeđe“. Ciklus se organizira u suradnji s Hrvatskim odborom ICOMOS-a.

Iz ciklusa

26.09.2014 - 26.09.2014
Osvrt na predavanje Trogir - Stanje zaštite i konzervatorska praksa

31.05.2014 - 31.05.2014
Razgovori na Vrhu

29.05.2014 - 29.05.2014
Konzerviranje u Hrvatskoj od 1945. do 1964. godine

15.05.2014 - 15.05.2014
Plitvička jezera - kulturne vrijednosti u prirodnom području








Program je realiziran uz potporu 
 Grada Zagreba


Potpora:


Partneri:


Medijski partneri:


Donatori: