Poziv

TRANS/MIGRANTNOST: psihogeografije prijelaza

Autor/izvor: DAZ/ zivotumjetnosti.ipu.hr 28/04/2017

Duše se sporije kreću, one zaostaju i po dolasku na odredište potrebno ih je pričekati, poput izgubljene prtljage. — William Gibson, Prepoznavanje obrazaca, 2003.

U suvremenom dobu imperativa mobilnosti, koji je sukladan imperativu fleksibilnosti rada, prisilna teritorijalna kretanja prekarnih radnika usporedna su s kretanjima, kao i pritvaranjima, ilegaliziranih migranata i izbjeglica. Takvi paralelni procesi globalnih kretanja iznova upisuju identitetska obilježja preko više teritorija mnogih država-nacija, stvarajući pritom nove transnacionalne kulture. Ipak, prevladavajući diskursi o migracijama jednoznačno prikazuju migrante kao aktere ukidanja ideje države-nacije i geopolitičkih granica koji zahtijevaju priznanje osnovnih ljudskih prava, poput prava na slobodno kretanje, prostornu pravdu i političku vidljivost. Transnacionalne migracije u zemlje razvijenoga Zapada još uvijek nisu prepoznate kao način regulacije tržišta rada, kao povratna sprega (post)kolonijalnih zavisnosti. Transmigrantsko stanovništvo je raznoliko, i svi oni – nomadi, izbjeglice, iseljenici, doseljenici – dobrovoljno ili ne, čine „laku pješadiju“ globalnoga kapitalizma. Ambivalentnost stanja u kojem se migranti nalaze prikazuje se, s jedne strane, kroz diskurs straha koji se (ne)svjesno projicira na indigeno stanovništvo, dok ih s druge strane, diskurs žrtve portretira kao ljudska bića o kojima je nužno skrbiti.

Mnogostruka umještenost transmigranata, u odnosu na stanje prisilne izmještenosti, osnažena stvaranjem mreža polivalentnih odnosa s neposrednim okružjem, kao i s onime što ostavljaju iza sebe, pokazuje da migrantski subjekti s vještinom pokreću transteritorijalne procese prilagodbe. Stoga, transmigrantnost nije određena isključivo činom prijelaza političkih, danas fizičkih granica Europe, nego i aktivacijom mehanizama drugosti, jednako prisutnima u zemljama dolaska i odlaska. Čini se da je iskustvo bivanja transmigrantom posebna osobina onih koji poznaju više jezika i kultura, kao i tehnike upravljanja neizvjesnošću, napetošću i neprijateljskim situacijama. Možda su baš migranti, kao nositelji financijskog, društvenog i kulturnoga kapitala potencijalni stvaratelji novih društvenih značenja i vrijednosti – budući svjetski vođe, diplomati i stratezi. Možda transmigrantnost nije priča o onima koji ne pripadaju nigdje, nego o onima koji pripadaju svugdje. Propitivanje uvježbanih narativa i očekivanih uloga migranata podrazumijeva stvaranje nove kulture transmigrantnosti, budući da „osobe s margine“ zaslužuju da ih sagledamo kao protagoniste političkih promjena suvremenoga društva.

Ana Dana Beroš (1979., Zagreb) samostalna je arhitektica i kustosica koja svoj rad usredotočuje na stvaranje krhkih, no uzmemirujućih okružja s ciljem poticanja društvene promjene. Suosnivačica je skupine ARCHIsquad – odreda za arhitekturu savjesti i suvoditeljica edukativnog programa hitnaArhitektura. Finalistica Nagrade Wheelwright Sveučilišta Harvard, te Dobitnica Posebnog priznanja za rad Intermundia na 14. Venecijanskom bijenalu 2014. godine. Kustosica je zagrebačkoga projekta Actopolis – transnacionalnoga umjetničkoga laboratorija s urbanim intervencijama u Ateni, Beogradu , Bukureštu, Mardinu, Oberhausenu i Zagrebu (2015.–2017.)