Intervju s arhitektom Stjepanom Planićem - 1978. godina

Arhitekt mora izboriti mjesto da najpozvanije govori o gradnji

Autor/izvor: DAZ/ČIP 06/03/2018

U razgovoru koji Vam predstavljamo, unatoč stvorenom odmaku, sve teme su aktualne. Pročitajte ga otvorena duha i razmišljajte o nama arhitektima.

Arhitekt preuzimajući svoj poziv njeguje okvire struke iz svih aspekata, uključujući umjetnost, inženjerstvo, sociološke, funkcionalne, zakonske i druge okvire. Istraživanja koja danas provode arhitekti, promišljanja su prostora koja moraju biti sazdana na svim postulatima izvrsnosti arhitektonske realizacije. Vrijednost arhitekta upravo je u širini sagledavanja, koje je ponad uskih interesa gradnje u cilju što veće kvadrature, ili nedovoljne i netransparentne kvalitete uređenja i zauzimanja javnog prostora, nedovoljno promišljenih rekonstrukcija bitnih lokacija i javnonabavnih narudžbi projekata bez kriterija koji čine potencijal vrhunske arhitekture. 

 

Razgovor sa arhitektom Stjepanom Planićem vodio je arhitekt Davor Salopek, tadašnji glavni urednik ČIP-a. Objavljen je u ČIP-u br. 10 (307) XXV u listopadu 1978. godine, pod naslovom „Danas letimo, ipak, drukčije!“

 

Htjeli bismo za naše čitatelje porazgovarati o nekim aktualnim problemima arhitekture, šire, prostora; htjeli bismo osvijetliti Vašu osobnost, dodirnuti Vaše djelo i proniknuti u Vašu misao, koliko je to moguće u jednom kratkom razgovoru. Što za Vas znači: arhitektura?

Ako idemo na termin arhitekture, to je u meni samo tako jedan visok pojam, da ga običan život teško dosiže. Mirniji sam ako govorim o građenju kao takvom. Jer, dosižemo li u tom građenju stupanj da se nešto može zvati arhitekturom? To je jako, jako rijetko i jako teško.

Vi smatrate da doseći arhitekturu, znači doseći umjetnost u građenju?

Da. Doseći već jedan izvanobičan stupanj građenja. Dvojim da je svo građenje arhitektura. Ali da na tom ne zapnemo previše...

Što je Vama značila arhitektura u životu? Volite li arhitekturu?

Za mene je to život, a arhitektonski riješiti jedan pojam, jedan zadatak, znači stvoriti uvjete čovjeku da u nekom prostoru, jednom organizmu prostorskom, može što bolje živjeti. Pod “bolje” ne razumijevam samo ugodnije, nego jesmo li sve funkcionalne potrebe riješili, jesmo li riješili i niz socioloških odnosa i pojmova. Ja dvojim, ako idemo baš na pojam koji je nama svima najbliži: jedan stan kakvog susrećemo svaki dan u životu.

Najčešće ga ljudi nisu uopće znali srediti i napraviti, ne samo u novogradnjama nego i starogradnjama.

Mislite, oni koji stanuju ili oni koji su ga kreirali?

Koji su ga gradili, i ti koji stanuju, zapravo, oni se unutra ugnježđuju, ali nisu u njemu potpuno saživljeni. Oni se smještavaju unutra kao kakvi doseljenici, ali oni nisu nikada s tim objektom potpuno srasli, ako nije riječ o objektu koji je zaista već sve riješio.

Držite li da zavičajna arhitektura može predstavljati katalizator kreativnog procesa za postizanje zavičajne ukorijenjenosti kreiranog prostora u današnjem vremenu?

To je možda pojam s kojim ja nisam sasvim načistu. Prošao sam ne samo ove posavske ruralne prostore... prošao sam i cijelu Bosnu, gore u brdima, koja je prekrasna s onim velikim svojim “šubarama” itd., ali tome se može diviti, a kada mi, ljudi, sa sviješću i htijenjem prilazimo tome da određujemo što napraviti, onda smo već drukčiji. Moram priznati da uza sva htijenja, kad god sam htio napraviti jedan krov da mi bude ovako nekako ljupki kako su ti krovovi, nisam nikad uspio da mi bude tako mekan kao njihovi. Ne znam u čemu to leži. Poznajem zanat i posvetio sam se zanatu, ali ja to jednostavno ne znam. Meni je uvijek pretvrd. Ali, ja sam kasnije i tu cijelu želju da negdje ulovim tu nit s autohtonim prostorom napustio. Prilazim danas, sa svetošću mu se klanjam, ali ja ga ne znam. Mislim da svaki naobraženi čovjek, bez obzira na talenat, znanje, ne može tu nešto napraviti. Ja pratim i Emilija, i ovo, i sve te regionalne tendencije, i prosim, ja poštujem sva svjesna kretanja, ali mislim da se više dade napraviti ako prilazite bez prvih primisli o tome što želite napraviti.

Kad smo baš kod tog pitanja, zapravo pitanja jednog kreativnog impulsa, biste li nam mogli reći kako osjećate i spoznajete prostor tijekom kreativnog procesa? Mada je vjerojatno teško dati određen odgovor, pokušajte nam ipak opisati na koji način dozrijeva prostor u Vašoj imaginaciji?

Kako sam prilazio u svim slučajevima, ne znam, teško je reći. Ali, danas, moram priznati, svjesno idem na to. Startam sa, “ja moram srediti uvjete u kojima će se život ili rad čovjeka, obitelji, kolektiva, što bolje odvijati”. Komponiram život takoreći poput režisera. Velim: ti ćeš tu stanovati, ti ćeš tu kuhati, dijete će tu učiti, dijete će tamo raditi ovo, tamo će ovaj, tamo onaj; ili u jednom uredskom kolektivu, tu će biti ti i takvi uredski stolovi, tu će se odvijati ovo, tu će se primati stranke, tu će se razgovarati sa strankom... I te živote kad sredim, organizirao sam taj lik života.

Pristup je, dakle, uvjetovan funkcionalnošću odvijanja životnih procesa.

Prilazim, rekao bih, sa sociološke baze. Meni se zna dogoditi da korisnik pita: “A ne interesira vas što ja mislim?” Ne, to mene ne interesira. Ja popišem poput matematičara što sve, koji sve ljudi i kakav će se život tu odvijati. I sad, za mene tu ne postoje ni prizemlja, ni katovi, ni veličina. Sve veličine mi idu fiziološki, biološki i kad se one srede, kad je taj organizam isprepleten, onda je on za mene i gotov. Ja ga onda vidim, a kad sam ga smislio, kad sam ga organizirao, onda ga vrlo lako i nacrtam.

Odigrava li se taj proces, tog prethodnog modeliranja života na papiru ili u Vašoj imaginaciji?

U glavi. Čisto u imaginaciji.

A na papiru, znači tek kad je definirano?

Čisto kad je definirano.

Modelacija prostora koja se odigrava u Vašoj imaginaciji, tog, zapravo, življenog prostora, barata li ona već u tom trenutku s određenim materijalnim zdanjem...?

Ona već ima i oblikovne i materijalne odrednice.

Dakle, tu se već pomalo definiraju međe tog prostora...

Tu sve iskrsava. Jedan, možda za mene, najintenzivniji smisao. Ja sam s prijateljem skijao cijeli dan, a bio sam upravo uključen na jedan uži natječaj poslovne zgrade*. Mučio me taj podatak naprosto iz razloga što je parcela imala za moj pojam sasvim glup oblik, koji kao oblik nije uopće ništa prejudicirao. Znao sam taj ugao i znao sam da u njega ide i  jedna banka**, da ide strana korporacija*** sa svojim uredima, sa svojom reklamom itd., Siemens sa svojim uredima i prostorima za poslovne razgovore, sasvim gore neke baletne škole itd. Ja sam taj život, eto, znao, ali mene je sapinjala ta sasvim neprihvatljiva takozvana regulacijska linija i meni ona nije ništa davala, i uopće nisam znao što ću napraviti. I ja skijam s Lavekom Horvatom cijeli dan, tu na Medvednici, i dolazim doma. Sjeo sam samo i meni je bilo jasno da tu može sve riješiti jedna rotacija, sa svim svojim napetostima i sa svim svojim centrifugalnim okolnostima koji je povezuju s ulicom lijevo i desno. Kada se ona rotira i sama se sapne na jednu*** ulicu, sapne se na drugu***** ulicu i ona u tom spletu, visinski, može sve riješiti. Ali, ona mora imati svoj organizam koji će tu vrtnju dobiti cijelu. Potpuno je jasno da pojam oslobođenih konstrukcija – a tu je Corbusier već bio poznat majstor – dakle, i uvučen stup, i konzola, i meni je onda objekt odjednom rastao, ali je i letio i mene više nije sapinjalo ništa. Bio sam sasvim slobodan, nisam se dao sapeti takozvanim urbanističkim uvjetima. Kad sam povukao stupove unutra, u lokal, ostale su samo staklene membrane. U to vrijeme to je staklo bilo strahovito, osvajalo je u naletu, osvojilo je i mene. Ti pojasi stakla... i sve je to onda meni letjelo, sve je to išlo. Razdiobe su išle, ja sam mogao dobiti dvorane. Ono što me je kasnije fasciniralo po putovanjima, da Amerikanci naprave kino dvoranu gore na dvanaestom, četrnaestom katu, mostovnu konstrukciju napnu unutra i sve to ide. Dakle, ne moramo mi tako kako smo nekad učili, “cigla na ciglu, cigla na ciglu”. Danas, ipak, letimo drukčije.

Može li se, po Vašem mišljenju, s malo sredstava napraviti dobra arhitektura?

Po naravi, a i po životnim mogućnostima u kojima sam se kretao i koje su do mene dolazile, sve su to izrazito bili zadatci u donjoj razini ekonomskih mogućnosti. Sve su to mali novci bili kojima se moglo nešto ostvariti i zbog toga sam bio vječito pred odlukom – da se malim novcima mora nešto napraviti, i da to mora biti više nego dobro. To opravdava, uostalom, i naš poziv. Dakle, naša profesionalnost mora biti i te kako angažirana da se to može postići. To s malim sredstvima, jasno uvjetuje i dobru tehnologiju, dobro zanatstvo, dobro poznavanje materijala. Dobro poznavanje uopće, kako i od čega ćete napraviti najbolju kuću ali i najbolje stanovanje.

Jedan vječiti problem, posebno u poslu kojim se bavimo, jest primjena teorije u svakidašnjoj praksi. Koliko ste bili u mogućnosti realizirati svoje teoretske stavove u pogledu mogućnosti sredine u kojoj se radi?

Ja danas, s obzirom na te godine, vjerujem da takoreći svaki od nas mora stvoriti svoje postulate i svoja nekakva pravila. Tako brzo idemo da dvojim da se može negdje u školama nešto naučiti i s tim dalje živjeti. Sve se to mora ili isprobati, osjetiti i negdje začuditi, i jako začuditi, sasvim promijeniti. Pogotovu s htijenjima idemo jako brzo, ali od toga nemamo ništa; imamo jednu viziju više estetsku, ali ovu, čisto građevinarsku, graditeljsku, to nemamo, sve moramo ipak dokučiti sami.

Vi ste već djelimice odgovorili na ovo pitanje, ali ipak bih ga još malo konkretizirao. Kad danas razmišljate o postulatima moderne arhitekture, smatrate li da je poneke od njih potrebno revidirati?

Ne.

Ne?

Postulati sami po sebi su u redu. Ja ih proširujem na primjenu socioloških brigâ. Pod pojmom funkcionalizam i racionalizam nema ničeg ako se tu nije uključio pojam pameti, faktor mudrosti. Dakle, nismo mi ništa ako nismo to sve skupa opravdali što je pametno i što je dostupno mogućnostima, ako hoćete financijskima, i što je u najmanju ruku opravdano. Ne samo što je moguće izvesti nego što je i opravdano. Nama se profesionalno ne smije dogoditi, pa makar takav čovjek i htio nešto napraviti: “Imam ja novce, ja ću to napraviti” – ne, za to on ne treba nas.. Njemu smo mi tu da mu budemo savjest, da mu budemo vodičem u što će on pametno utrošiti novac.

Kad govorimo upravo o tom jednom demokratskom odlučivanju o utrošku sredstava i o pravim potezima u prostoru, vjerujete li u ulogu korisnika kao dionika u planiranju u prostoru'*? Između kaosa voluntarističkog korištenja prostora i planskog tehnokratskog uniformiranja, gdje vidite kreativni potencijal društva koji bi bio kadar kvalitetno uređivati okoliš?

Ja nas arhitekte vidim konstantno u ulozi savjesti i vodiča društva. Iako nam društvo to nije ni dalo, nerado prihvaća da bismo mi bili u tako izloženom položaju, relativno najintenzivnije odgovornom.

Možda smo se mi sami doveli u takvu poziciju?

Ja ne znam odakle je to, pratim to još i prije drugog svjetskog rata'**. Znali smo točno kakvo društvo hoćemo i već vrlo rano, iz zemljaških dana, mi smo angažirano pristupali tim zadatcima i poslije, čak i ono par ljudi koji su bili i te kako delegirani da to budu, i oni nisu mogli izvojevati jednu poziciju odgovornih osoba. Na primjer, i slikari i kipari su to postigli. Oni imaju i te kako cijenjene uloge. A arhitekti? Prosim, ja to ne govorim da upirem prstom, niti govorim da je u pitanju cijela profesija, ali govorim zaista iz dubine najodgovornijih misli. Najveći broj osoba ipak živi od toga kako je mogao društvu riješiti zadatak; prosim, jesu li to urbanisti, jesu li to osobe koje daju lik pojedinom objektu, je li to grupa, je li to pojedinac, u to ne ulazim, ali svi ti ljudi sa svojom savješću, svojim i te kako velikim poštenjem danas su zakukuljeni u organizmima izvođačkih poduzeća i u tome su izgubljeni. Ja ne velim da je time stvar potpuno beznadna, ali vidim, recimo, na cijelom nizu građenja njih nema. Odgovornih nema. A jedan tajnik jednog građevnog poduzeća ne može za to odgovarati, ne može čak ni generalni za to odgovarati. A odgovara samo savjest stvaraoca, pojedinačno ili kolektivno.

S jedne strane imamo savjest arhitekta kao osobe koja osjeća i mora znati što su vrijednosti. Međutim, smatrate li da i uloga neposrednog korisnika, u našem prostornom'*** planiranju, budućeg korisnika zgrade ili grada, na neki način mora biti također prisutna, odnosno izražena?

Ona može biti prisutna, ali samo za postavljanje programa. Ona ne može kasnije ništa. Prosim, ja sam prekjučer imao zadatak s jednim čovjekom koji je i veliki kirurg itd.: “A je li vas interesira što ja mislim o tome?” Ne, to će me interesirati kad ti ja otvorim prozor, kad ti ja raščlanim gdje su sve te mogućnosti i kako ćeš ti u tom organizmu živjeti.

Mislim da je to bio vrlo jednostavan odgovor ali duboko istinit. Čini nam se da se pojedinci u našem društvu teško odvajaju od konkretnih predodžbi o zahvatu u prostoru, ne razgovara se dovoljno o programima, nego se daju nepotpuni ili krivi programi, a onda se baca drvlje i kamenje na onoga tko je uobličio takav jedan nedomišljeni program. Ali možda je i tu savjest arhitekta bila isključena, ako nije inzistirao na solidnom programu, zapravo pravom suvremenom programu boljeg mogućeg života.

Znate, ima ljudi koji lakše slušaju nego li bitku vojuju. Ja sam za konstantnu bitku.

Kako gledate na tradicionalnu podjelu arhitekture i urbanizma, prihvaćate li pojam urbarhitektura?

Velike sredine ipak raspisuju natječaje za cijele blokove koji su eventualno omeđeni tim i tim velikim prometnicama. I u tome raspisuju natječaj. Ja se sjećam Bernardija kad je bio u Parizu. Baš sam k njemu došao i veli kako su dobili natječaj za idejno rješenje, a da sad idu na tip stanova. To je meni Ren Suzuki u Tokiju isto govorio. “Mi nemamo uopće organizatora cijelog Tokija. Raspisujemo pojedine čvorne natječaje, pozivamo, kad je natječaj riješen, izvjesne investitore koji bi mogli biti reflektanti za realizaciju tih objekata”. Ne velim ja da je bilo tko kriv kad je formulirao pojedine veličine tih markica, ali mi nismo oblikovali, nama je ispuštena kompletna arhitektonska uloga nekoga tko rješava cijelu okolinu, tko rješava sve zajedno od terena pa nadalje, tko rješava terase, tko rješava stanovanje, nikomu to nije važno. Gleda se samo koliko je stanova naštampano u te solitere i on je završen.

Stockholm, na primjer, bio je svojom historijskom jezgrom fiksiran. Tu su palače, tu je glavni dio, tu su luke, tu su brodovi za Finsku, tu su brodovi za Norvešku, i tako. Ali, kad govorimo o gradu danas – zbilja govorim o jednoj sasvim najnovijoj i najsvježijoj misli – nije riječ o urbanizmu pojedinih četvrti. Sigurno i ja znam da svi ti naši ljudi su i te kako dorasli da to naprave, ali program, urbanistički program, mora obasizati doslovce od Zagreba do Rijeke, sve. On mora obuhvatiti Karlovac, Varaždin, Sisak, sve su to sastavni sokovi Zagreba i bez toga ne može. Dakle, potpuno sigurno, mi smo se opredijelili samo za to da te solitere napravimo u tom Južnom Zagrebu. Poznata su ta satelitska naselja, kako to Stockholm rješava – malim gradićima u okolici. Ima ih oko pedeset, ja sam ih obišao jedno šest. I takvo svako naselje ima filijale robnih kuća, ima svoju općinu, biblioteku, ima kinematograf, kao Samobor, ali ima i brzu prometnicu. Zašto jedno takvo naselje ne bi bio Rakov potok kraj Zagreba ili Stubica iza Gore? To je prekrasna visoravan, tu smo mogli imati gradić koji bi imao sve: potoke i šumu, i stanovali bismo organski opravdanije nego danas. Nemam namjeru podučavati, ali prisjećam sve koji to i onako dobro znaju.

Nedavno je u jednom razgovoru spomenuto da je ta društvena energija, koja je usmjerena na aglomeriranje grada, bila usmjerena na komunikacije, da bi zapravo ona mjesta koja su se vitalno opravdala i iskušala kroz stoljeća, dobila da mogu dalje živjeti još obogaćenija novim prostorima, sadržajima itd. Ima li danas velikih arhitekata na čijim bi se djelima trebale inspirirati mlađe generacije?

Ja mislim da je za naše prilike daleko najvažnije misaono srediti ili definirati i naše mogućnosti ali i naša htijenja prema budućim realizacijama. Ne mislim da je to stvar samo arhitekata. Ja se tu slažem sa svim ljudima koji su u tomu. Moramo ići negdje iz konstrukcije takozvanih tijela koja su gradovi napravili – i Split i Zagreb – to su zavodi za izgradnju grada. Samo ti, na žalost, stanu kad su podijelili posao. Oni nisu utjecali na daljnje formiranje, pogotovu nemaju u svojem sastavu ljudi koji bi to vodili. Ja niti ne sumnjam da su svi naši arhitekti, čak i svi, ne samo oni na fakultetima nego i inače, i u građevnim poduzećima, svemu tome dorasli, ali sve to nije utkano u proizvodni zadatak da može voditi jednu misao, da se zalaže za tu misao, da je izbori kao takvu, da je dokazuje i da odlučuje. Sve je uvijek negdje netko nešto naredio i sad mi to provodimo dalje.

Mi naslućujemo budućnost arhitekture u tehnološkim inovacijama, u maštovitom formalizmu “izama", u istinitoj interpretaciji životnog smisla isto tako; razlikuje li se budućnost arhitekture koju Vi naslućujete od one kakvu biste željeli?

Mislim da to mora biti isto. I ako želimo, a želimo sigurno i tom društvu sve bolje i bolje, dakle mi sigurno moramo formulirati – pa to je jasno – je l’ nas netko hoće slušati ili će nas netko slušati malo kasnije, ali to moramo izboriti. I siguran sam da je to već u zraku, samo je riječ o primjeni. Čak ako hoćete i oblikovanje, kojem danas sigurno ne dajem onu istu zadaću koju je nekad imalo, kad se za nekog reklo da je arhitekt samo po tome. Takav je arhitekt i danas i uvijek morao biti i dobar društveni radnik.

Treba li nešto mijenjati?

Mislim da će arhitekti, ili društvo arhitekata, arhitekti kao pojedinci, svi, morati izboriti mjesto da najpozvanije govore o izgradnji. Pojedine struke kao npr. mostogradnja, cestogradnja, njihovi projektanti barataju elementima troškova, troškovnicima. Mi smo odmah na početku to nekako prebacili, dajući projektiranju, dakle nacrtu glavnu ulogu, a opis radova koji je sastavni dio, koji je češće barem toliko važan koliko i crta, davali smo često razmjerno najslabije potkovanim ljudima, kojima se dalo baviti množenjem, dijeljenjem itd. i napravili smo od toga izvjesnu formalnost. Građevna poduzeća su uhvatila to u svoje ruke i oni danas ne samo da znaju kalkulirati, oni određuju vrstu radova. Čak i na fakultetu se tomu ne daje toliku važnost koju kasnije u životu to ima. I to nas odmah ruši, za stepenicu nas ruši - “pa vi ste nerealni”, “vi ste samo za oblake”, itd.

Kakva je, po Vašem mišljenju, uloga prostora u općoj kulturi? Koji putovi vode do kreativnosti u svakidašnjem životu? Možda smo kao i svako područje ljudske djelatnosti skloni precjenjivati svoju ulogu, pa ipak, utječe li arhitektura na razotuđenje čovjeka? Dakle, na jedan humaniji svijet i na jednu punoću življenja?

Ne samo da utječe, ona mora biti sastavni dio svih njegovih htijenja. Arhitektova htijenja i htijenja svih elemenata društva moraju doći na isto. Sasvim jasno da po profesiji, vodiči u tim mislima moraju biti arhitekti.

Što mislite o sintagmi JEZIK ARHITEKTURE? Možemo li se arhitekturom sporazumijevati? Arhitektura kao medij komuniciranja, esperanto, svjetski jezik, nacionalna škola, dijalekt?

Vjerujem, da, pogotovo ako pod pojmom arhitektura uvrstimo odmah i humanost. Onda mi nismo udaljili taj pojam od čovjeka, nego mu ga približili.

Vaš životni put ima svoju arhitekturu. Promatrate li svoj život možda kao jednu građevinu?

Pa teško bi tu bilo odvojiti bilo koju ulogu. I danas mogu govoriti, nije riječ o tome što smo uspjeli, nego u kojem pogledu smo sazreli za nešto. I sigurno je, danas lakše govorim jer to su sve iskondenzirane misli, sve to već danas stoji, sve je već dokazano i ono u čemu si se nekad varao kasnije ti se iskristaliziralo gdje se varaš kao i ono što očekuješ. Dati se društvu, s njim ići, s njim se radovati. Radost moje jedne obitelji koju uselim u jedan stan je i meni radost. Meni nije teško i crtati te nacrte, crtati te detalje, ormare, kaučeve ili bilo što, samo da mu ja formiram taj jedan život. Naročito mi je drago da sam pojam dječje sobice jako, jako izdvojio jer se obično znalo reći: “Pa dobro, pa on može spavati u blagovaonici”. Ja sam rekao ne. Ne, prosim, u mojim novim zgradama će dijete dobiti pa makar najmanju kabinu, ali će dobiti svoju kabinicu. Tako ja govorim i o jednoj starici majki, koja je često život dala da je mogla iškolati djecu, i sad je ona negdje već u sedmom desetljeću, osmom desetljeću, ona treba negdje blizu sebe jednu toaletu, sve to mora biti nekako proračunato. Kad to riješimo, kad smo to napravili, onda smo jedan pojam raja prenijeli na zemlju i tu je onda snošljivost, tu je buđenje ujutro veselo, tu je noćni sumrak veseo, jer taj prostor znači radost života. Dakle, taj život ja poznajem. Ja znam ako to nismo riješili, kojeg smo đavla riješili? Bilo koja forma, je li to ravni krov, jesu li to salonitni krovovi, to je svejedno, ali riješite organizam, riješite taj život. Mi ne možemo biti opsjednuti staklom i željezom i reći: “Je, to je moderno, a sad ovo drugo nije moderno”. Sve je moderno, moderno može biti i slama i korablja.

Što biste na kraju našeg razgovora posebno željeli poručiti najmlađoj arhitektonskoj generaciji?

Neka shvati odmah na početku da je čeka veliki narod i da je čeka kao onoga koji će mu napraviti dobro! Koji će mu pomoći do dobroga.

 

Dijelovi teksta u manjoj su mjeri izmijenjeni:

* Napretkove zadruge, ugao Gajeve i Bogovićeve ulice
** “Napretkova” zadruga kao jedno bankovno poduzeće
*** “Metro-Goldwyn-Mayer”
**** Bogovićevu
***** Gajevu
'* pri samoupravnom planiranju u prostoru
'** NOB-a
'*** samoupravnom

_______________________________________________________

U nekoliko daljnjih nastavaka prikazat ćemo vam izvatke iz knjige arhitekta Davora Salopeka „13 arhitektonskih razgovora“. Knjiga sadrži razgovore koji su osamdesetih godina prošlog stoljeća vođeni s nekima od korifeja hrvatske arhitekture.

„…U tom intelektualno i kulturalno turbulentnom trenutku intenzivne postmoderne revizije, časopis „Čovjek i prostor“ sa svojim glavnim urednikom arhitektom Davorom Salopekom pokreće seriju ozbiljnih razgovora s arhitektima. Sugovornici su bili : Stjepan Planić, Igor Emili, Zdenko Kolacio, Juraj Neidhardt, Neven Šegvić, Radovan Horvat, Boris Bakrač, Božidar Rašica, Sena Sekulić-Gvozdanović, Branko Hrs, Damir Perinić, Boris Magaš, Vojtjeh Delfin.

…Pitanja o arhitektonskom jeziku, o arhitekturi kao umjetnosti, o arhitekturi i umjetnosti, o regionalizmu i autohtonosti, o graditeljskoj baštini, o urbanizmu i urbanoj kulturi, o urbarhitekturi, o socijalnoj svijesti i angažmanu, o stvaralačkim vrijednostima i prosedeu, o etičkoj dimenziji arhitekture, o arhitektonskoj povijesti i edukaciji i brojna druga – sva ona otkrivaju i dublje, bezvremenske temelje… plodni supstrat hrvatske arhitektonske misli i produkcije.“ /iz uvodnika teoretičarke arhitekture Karin Šerman/

Cjelovitu knjigu možete nabaviti slanjem e-mail poruke na adresu arhitektisalopek@arhitektisalopek.hr: „Naručujem knjigu 13 arhitektonskih razgovora“ uz dodatak svoje adrese. Knjigu nakladnik šalje poštom (uz priloženi račun), plaćanje pouzećem kod primitka pošiljke. U cijeni od 130 kn uključeni su troškovi slanja i poštarina za narudžbe unutar Hrvatske.

Podaci o knjizi:
Naslov knjige: 13 arhitektonskih razgovora
Autor:  Davor Salopek
Nakladnici: Arhitekti Salopek, Matica hrvatska, Oris, UPI2M
Područje: arhitektura
Jezik:  hrvatski (proslov: engleski, njemački)
Uvez:  meki
Rok isporuke: 1-8 dana
Godina izdanja: 2017.
ISBN:  978-953-6668-70-0
Broj stranica: 180
Cijena: 130 kn

Komentari

Morate biti logirani kako bi mogli komentirati.

Ostalo

DAZ traži direktora/tajnika društva

15/06/2018
DAZ
Pozivamo zainteresirane kolege i druge stručnjake da se prijave na raspisani natječaj za vodeću izvršnu osobu Društva arhitekata Zagreba. Natječaj je otvoren do 19.06.2018.

Poziv na 34. redovitu sjednicu Skupštine Društva arhitekata Zagreba

15/06/2018
Poštovane kolegice i kolege, pozivam vas na 34. redovitu sjednicu Skupštine Društva arhitekata Zagreba (DAZ) koju sazivam po odluci Upravnog odbora u srijedu 20. lipnja 2018. godine s početkom u 18 sati u prostorijama DAZ-a.

Rezultati natječaja za izradu idejnog rješenja: spomen područje Barutana 1991 u Bjelovaru

14/06/2018
Donosimo Vam rezultate Urbanističko-arhitektonsko krajobrazno-likovnog, općeg, jednostupanjskog, prvog stupnja složenosti za realizaciju natječaja za izradu idejnog rješenja: SPOMEN PODRUČJE „BARUTANA 1991“ U BJELOVARU, sukladno točki 2.6. Uvjeta natječaja.

Promocija knjige: Englesko-hrvatski stručni pojmovnik kulturne baštine

13/06/2018
Promocija knjige prof. dr. sc. Nenada Lipovca će se održati u Hrvatskom muzeju arhitekture HAZU u srijedu, 13. lipnja 2018. s početkom u 18.00 sati.

Otvorenje izložbe Edine Selešković u sklopu Think Freedom projekta

11/06/2018
U atriju Galerije Klovićevih dvora će se u utorak, 19. lipnja, s početkom u 20 sati održati otvorenje izložbe koja se bavi pitanjima slobode i mira, kao produkt 'Think Freedom' projekta akademske umjetnice Edine Selešković. 

Završetak Konferencije: Konfrontacije Privatno – Javno – Fenomen Radničke ceste

11/06/2018
U razdoblju od 7. do 9. lipnja 2018. Društvo arhitekata Zagreba organiziralo je trodijelnu Konferenciju pod naslovom Konfrontacije Privatno - Javno - Fenomen Radničke ceste, koja je objedinila programe DAZ-a, urbanizam.zg i Dane zagrebačke arhitekture.

Predavanje arhitektonskog ureda x3m: Škola

11/06/2018
U utorak, 12. lipnja 2018., u 19 sati u Oris Kući arhitekture (Kralja Držislava 3) održat će se predavanje arhitektonskog ureda x3m pod naslovom 'škola'

Cijena (ipak) nije presudna

07/06/2018
DAZ
Za Izradu studije urbane revitalizacije prostora “Gredelj” Grad Zagreb ocjenio je ponude te uvažio kvalitete stručnjaka, koje su u ukupnoj ocjeni nadvladale kriterij najniže cijene. Želimo i nadamo se da će ta Studija biti podloga za provođenje Međunarodnog javnog arhitektonsko-urbanističkog natječaja