In memoriam

Slavko Jelinek - arhitektura minimalnih kompromisa

Autor/izvor: DAZ / Renata Margetić Urlić 01/03/2014

Njegov opus  među kojima nalazimo i antologijske primjere stambene arhitekture druge polovice 20. stoljeća, treba interpretirati u kontekstu kontinuiteta prijeratne moderne, čija načela u poslijeratno razdoblje prenose Jelinekovi učitelji sa zagrebačkog Arhitektonskog fakulteta. Zato je potrebno pravilno razumjeti i posebno uvažavati napore njegova naraštaja u rješavanju stambenoga pitanja usred nepovoljne gospodarske situacije. Socijalno senzibilizirana prijeratna arhitektonska praksa, odnosno njezino traženje ekonomičnih, racionaliziranih i funkcionalnih stambenih proizvoda, sukladna je naime htjenjima novog socijalističkog društva. Djelujući sukladno i gotovo istodobno s naprednim internacionalnim tendencijama moderne i skupinom arhitekata vezanim uz CIAM, hrvatski su graditelji uspjeli ostvariti sjajan opus (priznat djelomice i na međunarodnoj sceni), unatoč neprimjerenim tržišnim uvjetima i zakonskim propisima, te relativno nerazvijenoj operativi. Zahtjeve za primjerenim higijenskim uvjetima, zračnim i osunčanim prostorima, ekonomičnim i racionalnim pristupom stanovanju kao i razvojem urbane kulture, prilagođavali su zadanim zakonskim okvirima. Tu vještinu prilagodbe i primjene naprednih načela ili konkretnih konstruktivnih i prostornih elemenata, očito su uspjeli prenijeti na svoje studente, jer se to umijeće skriva i u projektima stambenih naselja koje gradi Jelinekov naraštaj. Analizirajući Jelinekove projekte stambenih blokova, kao i prvih tornjeva, prepoznaje se jasna linija uvažavanja načela CIAM-a koja njegov profesor Strižić prenosi u svojoj knjizi „O stanovanju / Arhitektonsko projektiranje“.

Na Jelinekovim nacrtima se očitava razumijevanje stana kao stambene površine koja osim zatvorenih ima i otvoreni prostor (terasu ili lođu), s najmanje jednom od glavnih prostorija orijentiranom prema jugu. Gdje god je bilo moguće, pokušavao je primijeniti opća higijenska pravila i zadovoljiti potrebe suvremenog stanovanja. Naglasak je dakako na mogućnostima, jer u Jelinekovim tehničkim opisima ili tekstovima u stručnim časopisima poput Čovjeka i prostora nerijetko nailazimo na primjedbe pune nezadovoljstva zbog nepovoljnih okolnosti gradnje, uvjetovanih najčešće urbanističkim propisima i neprimjerenim lokacijskim okolnostima. Jelinek naime, pokušava slijediti učenje svojeg profesora te oblikovati što bolji humaniji prostor prilagođen načinu života čovjeka novoga doba, pružajući mu što veću udobnost i kontakt s prirodom, uz obavezni komadić sunca i neba. Racionalni pristup uz prevagu značaja glavnih stambenih prostorija nad pratećim, te njihovo grupiranje prema namjeni (stambenoj, spavaćoj i gospodarskoj, te prema insolaciji, vidiku, vezi s okolinom, kao i mirovanju ili kretanju u prostoru), dvije su temeljne značajke koje će Jelinekove tlocrte iz svih faza njegova opusa činiti prepoznatljivima. Osim toga, niti jednom Jelinekovom stanu kojeg je projektirao i izradio ne nedostaje „otvoreni prostor“, kako savjetuje Strižić, upozoravajući da se ekonomska računica i težnja za što jeftinijim stanom ne smije odraziti na bilo koju od biološku potreba nove radničke klase, pa čak ni u visokim zgradama.

Arhitektonska praksa Jelineka i njegovih kolega prolazila je tako u natjecanju s propisima i uvjetima, kako bi u što manije površine „ugurali“ sve funkcije potrebne za život, što priziva u sjećanje međuratni termin egsistenzminimuma, koji se tako prevodi u poslijeratno rješavanje gorućeg stambenog pitanja radničke klase. Kroz kronologiju Jelinekovih projekata otkrivaju se  radikalne promjene gospodarskog konteksta stanogradnje, u istom političkom sustavu samoupravnoga socijalizma. Od humanističkog pristupa s početka pedesetih godina i planiranja zajedničkih sadržaja poput odlagališta za dječja kolica i bicikle, sobica za kućne savjete ili dječje vrtiće u prizemlju, do posljednjih važnijih stambenih projekata početkom sedamdesetih, Jelinek sa svojim kolegama postupno prelazi put od socijalno osjetljivih do tržišno isplativih projekata. Prema rasporedu moći u investicijskim pothvatima, možemo nadalje pratiti prijelaz iz centraliziranog (vojnog) društva u sustav stambenih zadruga. Daljnja decentralizacija i svojevrsna liberalizacija tržišta, službeno potaknuta ustavnom ekonomskom reformom 1963., na Jelinekovim nacrtima može se pratiti pojavom nove vrste investicijskih subjekata, ujedno i izvođača radova koji je svojim proizvodima konkurirao na slobodnom tržištu stanova. Uspostavljanje tržišnih pravila u sustavu samoupravnoga socijalizma, značilo je organizirati učinkovitu i brzu projektantsku infrastrukturu, za što je Slavko Jelinek imao poseban talent i menadžerski duh. Od 1960. godine kada se zapošljava u „Projektnom birou Karlovac“ (kojemu ubrzo mijenja naziv u AGI-46: Arhitektonsko-građevinski-instalaterski projektni biro), pa sve do umirovljenja 1985. godine, radio je kao glavni projektant, te direktor. Na čelo tog ureda došao je upravo u trenutku golemog zamaha izgradnje „stanova za tržište“ kako se reklamiraju u propagandnom materijalu „Industogradnje“, investitora i izvođača s kojim od prve realizacije nebodera u naselju Trnsko surađuju na nizu stambenih zgrada.

 Timski rad projektanata, racionalno organiziran po segmentima „proizvodnje“, te povremeno udruživanje sa stručnim timom građevinskoga poduzeća, jedan je od najvažnijih Jelinekovih doprinosa na području arhitektonske prakse. Posebnim timskim pristupom organizaciji, metodologiji i tehnologiji projektiranja, kakve su u to vrijeme imale samo međunarodne projektantske korporacije, gotovo da je anticipirao suvremene, računalne tehnologije. Zavidan broj realizacija (29 nebodera, 26 zgrada i dva veća stambena niza u Karlovcu i u Staglišću, zatim 2 škole, 2 sportske dvorane, više od desetak interijera) i mnoštvo natječajnih projekata, odnosno hiperprodukcija po kojoj je u razdoblju šezdesetih i sedamdesetih AGI-46 bio poznat, bila je moguća jedino zahvaljujući Jelinekovoj nepresušnoj projektantskoj i organizatorskoj energiji. Jedino je s tim kvalitetama mogao uspješno pratiti utrku sa standardizacijom gradnje i industrijalizacijom stambene proizvodnje.

„Jedan kat za jedan dan“, ili „Za 14 dana pod krovom“, krilatice su koje nedvosmisleno označavaju taj cilj, a Slavka Jelineka mogle su samo ohrabriti da se na pragu sedamdesetih godina 20. stoljeća, upusti u avanturu još žešćeg ubrzanja građevne proizvodnje, odnosno prevođenja nove tehnologije klizanja s područja industrijske, u konstrukciju stambene arhitekture (ponovno u koordinaciji sa stručnjacima „Industrogradnje“). Arhitektov je doprinos nesporan, jer se prije njegova „prevoditeljskog obrata“ tehnologija kliznih oplata koristila samo za izgradnju zatvorenih volumena (poput silosa), što znači da je bila neprimjerena stambenim građevinama.

Projektirajući svoje stambene zgrade i tornjeve od zadanih obodnih blokova centra grada (stambena zgrada u Trpimirovoj ulici) do slobodnih planova novozagrebačkih naselja, Jelinek sa svojim timom rješava kroničan problem novoga društva, izvodeći na stotine tisuća stanova. Kasnije će se požaliti kako su „urbanistički normativi horizontalno i vertikalno rigorozno definirali dimenzije stambenih volumena na četverokatne i osmerokatne nizove, te dvanaesterokatne ili šesnaesterokatne nebodere“, te kako je „u tim ograničenim uvjetima za oblikovanje projektantu ostavljena samo igra na pročeljima“. No upravo su njegovi neboderi u Trnskom, Zapruđu i Sopotu, do danas ostali identifikacijska oznaka naselja. Dok se koncepcijska podloga tornjeva u Trnskom i Zapruđu mogu prepoznavati u duhu urbanističkih tendencija međuratnoga razdoblja, njegovi tornjevi u naselju Sopot i Daničićevoj ulici na Trešnjevci, nose i značajke poslijeratnog urbanizma, izraženih ponajprije u radovima grupe Team 10.

Unatoč navedenim regulama i preciznim uputama o oblikovanju pročelja Jelinek je kroz svoj opus arhitekture vertikale uspio razviti i različite, prepoznatljive tipove (u Trnskom i u Zapruđu), poigrati se s varijacijama na zadanu temu poput konkavnih balkona (u Sopotu) te kreirati izrazite urbane znakove, orijentire u prostoru koji sa svojim izraženim plasticitetom i danas ostaju identifikacijska oznaka pojedinih dijelova grada (poput „Zagrepčanke“). Tijekom cijeloga opusa, Jelinek je pokušavao naći idealnu tipologiju stanovanja kojom bi pomirio zahtjeve investitora i krajnjih korisnika stana. Osvojio je čak i nagradu na natječaju 1965. godine za tipska rješenja stambenih zgrada, no njegov usavršeni „tip Jelinek“, nikada nije u potpunosti realiziran, premda su prema njemu izvedeni neboderi u Daničićevoj ulici (Novoj cesti) i Zapruđu. Promjene na tržištu, zahtjevi za naknadnim izmjenama tlocrtnih rješenja, prenamjenama i pregradnjama, obilježja su stresnog projektantskoga rada od sredine šezdesetih godina. Upravo zato „kvaliteta mogućega“ te „sposobnost da se materijalne mogućnosti i kreativne težnje sintetiziraju u najekonomičnijem obliku“ odlike su koje Jelinekovom timu priznaju suvremeni kritičari, hvaleći pri tome postignuti „nivo visokog standarda solidne internacionalne arhitekture“.

Nakon dinamičnog, iznimno stresnog i napornog projektantskog rada, stanujući na posljednjem katu svojega nebodera u Veslačkoj ulici, Slavko Jelinek imao je svakodnevni pregled nad svim svojim tornjevima. Mnogi bi mu zavidjeli na tom pogledu nad prostranstvima zagrebačkog „polja“. Premda su ga veselili grozdovi njegovih tornjeva u Zapruđu i Trnskom, „Zagrepčanka“ i trešnjevački usamljeni neboderi, njemu je na žalost oko stalno „zapinjalo“ na, novim ruhom „devastirano“ pročelje njegovog hotela „Sport“ (današnju „Panoramu“) na Trešnjevki. Opraštajući se od njega, možemo se samo nadati da će budući stanovnici i korisnici mnogih njegovih realizacija, znati cijeniti njegove napore da im osigura što udobniji život.  I vjerovati kako u vječnom snu gleda svoje originalne projekte, bez onih uobičajenih „ukrasa“ koje svakoj realizaciji nosi život.

Renata Margetić Urlić

Sahrana Slavka Jelineka biti će u utorak 4. ožujka u 13.30 h na krematoriju groblja Mirogoj.