Izložba

Invisible landscapes/Space

Autor/izvor: DAZ 07/12/2011

U samom središtu 

S iskustvom prva dva dijela trilogije Nevidljivi pejzaži (koja uključuje Zemlju (La cour du domaine), Sferu i Svemir) Davora Sanvincentija, već mi je postalo očito da je riječ o čovjeku u njegovu okolišu, da je čovjek tu jednina (a ne društvo), a da je njegov okoliš shvaćen u svojem prirodnom, najčišćem i najširem mogućem značenju. No, taj doživljaj dalekog, prostranog i velikog do beskonačnosti, s kojim se zvukom i slikom suočava posjetitelja, ipak za njega nije iskustvo koje bi ga trebalo zaplašiti ili učiniti malim i osamljenim. Upravo suprotno: u tom velikom svijetu, on sam postaje centar događanja, oko njega i za njega vrti se (i doslovno) cijeli svemir. 

Početni dio trilogije (Nevidljivi pejzaži: Zemlja) bio je monumentalna fonografska kompozicija: zvukovi netaknute prirode linearno su se razvijali punih osam sati, bez loopova, bez ponavljanja vremena u krugovima kratkih odlomka, pravocrtno i široko u nenastanjene predjele triju kontinenata. Svatko se tu, u galeriji zastrtoj maglom koja je apstrahirala vizualni doživljaj, morao utišati, samo slušati. Oni koji su se dovoljno opušteno prepustili zauzvrat su dobili mnogo vremena u kojem su mogli jako daleko 'otputovati'. U drugom dijelu trilogije (Nevidljivi pejzaži: Sfera) već smo bili visoko u ionosferi, u prostoru koji se koristi za prijenos radio valova, među zvukovima prirodnih elektromagnetskih polja snimljenih prijemnikom vrlo niskih frekvencija u rasponu od 3 do 30 kHz: čuli su se šumovi i pucketanja, atmosferske smetnje i valovi, svi zvukovi koji stvarno postoje, no koje golim uhom ne možemo čuti. Trebalo je pri tome osvijestiti činjenicu da se stvarnost našega svijeta rasprostire i znatno iznad mogućnosti danog nam perceptivnog aparata. 

Trećim Nevidljivim pejzažima: Svemir idemo još i dalje: u prostoru galerije sada smo, ako zamislimo logičan nastavak dispozicije prizora koji se projicira oko nas po zidovima i koji bi trebao biti najstariji dio svemira, na mjestu oko kojega se okreće snažan prsten stvarajući tako skup najsvjetlijih svemirskih tijela - Quasare. Galerija Bačva Meštrovićeva paviljona, arhitektonski kompaktan valjak, svojim kružnim tlocrtom omogućuje uspostavljanje upravo jedne takve centralne situacije, pri čemu ovo prostorno centrirano mjesto ovom prilikom služi kako bi se uspostavila i sadržajno antropocentrirana situacija. Osjećaju prostornog izmještanja u samo središte (svemirskih) zbivanja, koji bi nam se trebao dogoditi usred ovih golemih projekcija sastavljenih od mnoštva snimaka Hubble teleskopa, dodatno još znatno pridonosi audio komponenta ovoga doživljaja. Slično kao što se slika kreće u dva smjera, u linearnom i okomitom loopu koji će se dotaknuti na istom mjestu otprilike svakih sat vremena, niski registar tonova koji se kreće dnom prostora ima svoj pandan u visokim tonovima koji piramidalno idu prema vrhu prostora. Njihovo rasprostiranje prema geometrijskim zakonima trebalo bi se na kraju umnožiti do te mjere da se stvori nešto kao kružni vrtlog zvuka i dosegne velika zasićenost zvučnim valovima, tolike gustoće da ćemo se međusobno jedva čuti. No, zauzvrat za tu izolirajuću gustoću zvuka moći ćemo zvuk doživjeti i kao tjelesni osjet. Ne uhom, nego i čitavim svojim tijelom osjetit ćemo pokretačku moć njegovih vibracija. Prisjetimo se da zvuk sam po sebi ima veliku sposobnost imaginarnog premještanja u prostoru i vremenu, čak i onaj uobičajen kakav dopire iz malih slušalica koje stavljamo u uši u tramvajima kako bismo se izolirali i u mislima bili 'negdje drugdje'.

Ovdje, u sveobuhvatnom ambijentu senzacija velikih mjera, ta se njegova moć iskušava do krajnjih granica: može li nas dirnuti? I imaginarno pomaknuti u samo središte Quasara? Znači na mjesto gdje se u svemiru nalaze masivne crne rupe oko kojih se sve okreće. Htjeti da se posjetitelj osjeti kao u središtu svemira onaj je poetički dodatak i intencija ovoga ambijenta: svakom čovjeku dano je mjesto i važnost središta svijeta, onog prvotnog iz kojega sve izvire i u kojem sve nestaje, same jezgre aktivne energije. 
No, iako su dimenzije više nego goleme, ovdje se kao krajnji rezultat ne želi postići ništa više nego što je moguće izraziti u mjerilu čovjekovog doživljaja. Sav taj beskraj upriličuje nam se kao scenarij koji svaki od nas sam za sebe izvodi. Cilj je zapravo posve osoban osjećaj 'aktivne prisutnosti u vremenu i prostoru', kako to kaže Davor Sanvincenti. (Evelina Turković)

www.messmatik.net