Interview

Interview: Boris Krstulović

Autor/izvor: redakcija ´ČiP´-a 09/06/2010

Boris Krstulović je ostvario iznimno bogat arhitektonski opus, ali vrlo rano se počeo baviti i edukacijom. Njegova posebnost je u tome što kao arhitekt predaje na Građevinskom fakultetu tri arhitektonska predmeta.

ČIP: U našoj je sredini malo primjera da arhitekti koji rade u nastavi ujedno imaju i puno ostvarenih djela. Zapravo ste vrlo rano počeli raditi na fakultetu.
Krstulović: Nakon povratka iz vojske, početkom 1958., odmah sam se na poziv Albinija zaposlio u njegovu zavodu, a nakon toga sam bio Vrkljanov asistent. Kada se Građevinski fakultet odvojio, Nikšić me je pozvao za svog asistenta. Dobio sam dva predmeta i tako sam ostao do danas na Građevinskom fakulte­tu kao redovni profesor tri arhitektonska predmeta.

ČIP: Obrazložite nam vašu tvrdnju da vam je to bio najbolji potez u karijeri.
Krstulović: Jednostavnije je biti gost na nekom fakultetu jer to oduzima manje vremena budući da niste opterećeni diplomskim ispitima i poslijediplomskim predavanjima. Priprema je za predavanja drukčija jer se materija mora nužno redu­cirati, no ljudski su odnosi odlični. S druge strane ne razumijem one nastav­nike na arhitekturi koji nemaju priliku projektirati kuće. To je isto kao da netko predaje kirurgiju, a nema priliku operirati. Uvjerljivije je kada predajete nešto što ste proživjeli, nego kada crpite znanje samo iz knjiga. Kao jedna od mogućnosti su natječaji, koji su bez sumnje demok­ratska institucija, ali zajamčena anonim­nost oslobađa stručnu odgovornost i per­manentno pate od pomanjkanja informa­cija.

ČIP: Kakvo je vaše iskustvo u suradnji s građevinarima? Imamo osjećaj da je uvijek nazočan latentan sukob što je posebice došlo do izražaja pri osnutku Komore?
Krstulović: Mislim da je to zato što ni jedni ni drugi nisu ostali unutar svojih okvira. Građevinari su ih proširili, a arhi­tekti su se povukli u samo jedan dio svoga prirodnog okvira. U građevinarima je akumulirano veliko znanje, a u praksi su često samo nadzorni organi i voditelji gradilišta u visokogradnji, gdje bi trebali biti nazočni arhitekti. Mi arhitekti smotome krivi jer cijenimo samo projektantski dio posla. Povukli smo se iz velikog dijela područja u kojem bismo mogli i morali djelovati. Na fakultetu bi se trebao naučiti zanat, a poslije se nakon konkretnih rezultata mogu voditi rasprave jesu li pojedini arhitekti umjetnici ili nisu. Možda će Komora pomoći u proširivanju područja djelovanja arhitekata, ali će vjerojatno suziti prostor građevinarima. Njima je naj­važnija stabilnost građevine i kada to osi­guraju, popusti im pozornost. Arhitektima bi sve ono što je nužno na građevini, moralo biti i jednako važno. Nadam se da će se ta raspodjela područja djelovanja s vremenom iskristalizirati u pozitivnom smislu.

ČIP: Arhitekt je jedini koji se brine o cije­lom procesu, pa čak i o prezentaciji kuće u javnosti i o javnom interesu jer investi­tora ne mora zanimati javni interes.
Krstulović: Arhitekt je egzistencijalno i emotivno vezan uz građevinu. Čudno je da društvo nije poklonilo povjerenje arhi­tektu s obzirom da je riječ o stvarnom fenomenu brige za djelo. Dugo je vreme­na odluke donosio investitor/činovnik i ako je bio naklonjen arhitektu, dao mu je povjerenje, ali češće je bilo obratno. Danas prevladavaju investitori kojima nije stalo do stvaranja ugleda, već do brze zarade. Oni bi se trebali ponašati kao na primjer uspješni filmski producenti.

ČIP: Gledajući vaš opus, mogli bismo ga podijeliti u dvije skupine, jedna su stam­bene zgrade, a druga su vaše građevine za Elektru. Prve stambene zgrade u Zagrebu, u Vukovićevoj i na Petretićevu trgu, koje ste radili 1958.-60. na početku karijere, manje su poznate javnosti, a čine nam se dosta važne za vrijeme u kojem su nastale jer imaju određenu teži­nu naročito u brižljivom odnosu prema kontekstu.
Krstulović: Od samog je početka to proiz­lazilo iz moga osobnog uvjerenja da je izvor u naslijeđu i kontekstu. Oduvijek me je u našoj sredini smetao stav kritike koja vrednuje našu arhitekturu prema tome koliko odražava egzemplarna svjetska dostignuća. Za mene je, kao arhitekta, to odražavanje jedan vid inferiornosti jer se ugledanjem u velika središta stavljate u provincijski položaj. Arhitekturu promatra­te kao gotov rezultat i onda kombinirate iz dijelova gotovog proizvoda "svoj" proizvod. Smatram da je vrednovanje arhitekture kompleksno ocjenjivanje pro­porcionalnog sudjelovanja u mogućnosti­ma sredine, trenutka nastanka i prostora pojavljivanja i kao takva koliko je nosilac kontinuiteta Kao rođeni Splićanin sklon sam tradicionalizmu i poštujem cjeloku­pno naslijeđe. Osim toga mislim da je naš rad prilika da pred nama samima ispitamo vlastite kreativne potencije, jedno je biti virtuoz u kombiniranju s već zatečenim, a druga je stvar izvući iz kon­teksta i zadanog zadatka nešto novo. Samo ne treba zaboraviti da je potreban suptilniji kritički duh za otkrivanje malih originalnih pomaka nego za uočavanje revolucionarnih ostvarenja.

ČIP: Na kući u Vukovićevoj vrlo nam je zanimljiv vijenac.
Krstulović: Kad mi je na reviziji uglovne zgrade u Vukovićevoj Ostrogović rekao da kuća mora imati vijenac, pristao sam, ali samo kao drvena streha, a ne neka tanka ožbukana pločica koja bi deformirala čisti žbukani kubus. Možda je tako razmišljao i Kovačić kad je radio kuću Frank.

ČIP: Zanimaju nas dvije stambene kuće na Zelengaju. Tu je vaš pristup očito drukčiji od onog iz šezdesetih. Kakvo je općenito vaš mišljenje o tom načinu izgradnje?
Krstulović: Urbanisti su nam u programu natječaja dali parametre koji su u stvar­noj geodetskoj snimci i geomehaničkom izvještaju bili potpuno drukčiji. Dovoljno je reći da su temelji zgrade morali biti na 12 metara ispod kote ceste. Tako se dogodilo da je zgrada prema cesti jed­nokatnica, a prema terenu četverokatnica, usto je izvođač na svoju ruku spustio još jednu etažu. Kući sam povećao dubinu, a smanjio visinu da osiguram što veći raz­mak između kuća i osiguram vizure na grad.

ČIP: Kod kuće na Petretićevu trgu zanimljive su dvije stvari, odnos prema trgu i stubište koje je u malom, skučenom tlocrtu ispalo nevjerojatno ele­gantno.
Krstulović: Kompozicija je čista kocka u sudaru s južnim nizom u Petrovoj ulici i u njihovom je otklonu nastalo unutrašnje stubište. Pune bočne plohe naglašavaju na zapadu prema trgu zaštitnu rešetkastu anonimnu membranu. Naknadni gromo­bran je oštetio zgradu koja i inače nije nikad bila definitivno oličena.

ČIP: Zanimljivo je da je ta kuća veoma dugo odolijevala svim preinakama, tek je nedavno došlo do zagradivanja.
Krstulović: Da, jedan inženjer, energetičar je stavio iza membrane samovoljno niz prozora iako na metar dubine ima drugi niz prozora. Žao mi je da ne postoje gradske službe koje takve samovoljne stanare mogu prisiliti da vrate kuće u prvobitno stanje kao u civiliziranim zemljama.

ČIP: Kuća ima puno segmenata koji upućuju na vaše promišljanje arhitekture.
Krstulović: Neki su mi arhitekti zamjerili što četverokatnica ima predvrt iako to proizlazi iz lokacije. Onda su ograde, čini mi se, bile ideološko pitanje.

ČIP: Nama se čini da to oplemenjuje zgradu, a vuče i na tadašnji kritički regionalizam. Ima li tu takvih utjecaja?
Krstulović: Što se tiče poznavanja tih pra­vaca, ja sam kao arhitekt polupismen. Poznajem dobro ranu modernu, a danas smo već u post-postmoderni.

ČIP: Osim vašega stambenog opusa, ne možemo mimoići djela koja ste radili za Elektru, u Slavoniji, u Varaždinu, a čine nam se veoma reprezentativna.
Krstulović: Presudan je bio poziv mog kolege Neumana da za njegov TEB sudje­lujem na užem natječaju za Elektroslavoniju u Osijeku. Odabran je moj projekt i tako je došlo do realizacije 1968-71. Direktor je bio bivši partizan, neki Žanić, onaj tip čovjeka koji instink­tivno ocijeni može li vam dati povjerenje, a kad vam ga da, onda vas u svemu podržava. To je u ono vrijeme bilo rijetko, i za arhitekta i samo djelo vrlo važno. Zahvaljujući njemu, došlo je do realizacije kompleksa koji je imao niz pozitivnih novina: odvojenu toplu vezu iznad prometnica, stalni obostrani vizual­ni kontakt namještenika i radnika, tj. upravni se dio razvukao uz hale, izveden je bogati društveni i sportski dio te bazen. Hale su konstituirane na principu elementarnog prostora ispod kupole s dijagonalnim prozorom za selekcionirano osvjetljenje. Za uzvrat za ukazano nam povjerenje zgrada je bila završena prije roka. Zahvaljujući tome i izvrsnoj organi­zaciji odličnog šefa gradilišta, zgrada je bila 20 do 30 posto jeftinija od sličnih. Izvođač je dobio premiju, biro nagradu, svi osim - mene.

ČIP: Radili ste i kupole?
Krstulović: Budući da su osi hala kom­pleksa Elektroslavonije odstupale 35 stu­pnjeva od osi sjever-jug, nijedan poznati tip krovnog osvjetljenja nije odgovarao, pa je trebalo iznaći neki novi način. Tako se je došlo do krovne kupole 2X2 metra s dijagonalnim prozorom na kvadratnom rasteru iz prednapregnutog betona. To je omogućilo vrlo veliku fleksibilnost pregra­da u hali, praktički svaka dva metra u jednom i drugom smjeru. Možete sada zamisliti elementarni prostor ispod svake krovne kupole tlocrtne veličine 2X2 metra. Njegovim integriranjem u oba smjera možete dobiti fleksibilni prostor hale kakav želite. Taj kompleks je objavljen i u njemačkom Detailu. Investitori koji su u bivšoj Jugoslaviji tre­bali približno sličan kompleks, išli su pogledati Elektroslavoniju u Osijeku, a zatim su me pozvali da radim za njih. Najveći sam kompliment u struci dobio od Bernardija kada je u Varaždinu vidio upravnu zgradu (ne kompleks) Elektre, a zatim otišao u Društvo arhitekata pitati tko je autor. Mislim time reći da je ocjena djela istinska kada je bez utjecaja pozi­tivnog ili negativnog autorova imidža.

ČIP: Vaša je karakteristika uvođenje novih elemenata koje onda pretvarate u tip, a druga karakteristika, koja se veoma dobro vidi u Elektroslavoniji, jest pristup total dizajnu, zapravo kontroli­ranje cjelokupnog sustava kroz interijer. Sve je to vezano na treću karakteristiku, a to je da se od početka niste libili preu­zeti sve zadatke bez obzira na veličinu.
Krstulović: Za mene poziv projektanta znači u prvom redu iznaći vlastitu meto­du, a ne apriorno znanje. Nemam osjećaj da se moj rad temelji na znanju kakvo ima primjerice statičar. Svemu pristupam ab ovo i tabulom rasom. Tek kad se upoznam sa zadatkom, počinje pribiranje potrebnih podataka ili iz iskustva, ili od stručnjaka, ili jednostavnim otkrivanjem i tako dolazi do sinteze. Ako se tako gleda, irelevantno je što je zadatak - od kompleksa do stolice. Kao nastavnik imam mogućnost i obvezu da svemu pri­stupim studioznije jer imam dva izvora prihoda, za razliku od arhitekta praktičara koji ima samo jedan. To je možda vidljivo na teorijskoj razini, kao na primjeru flek­sibilnosti prostora. Prije Elektroslavonije fleksibilne hale nisu imale krovno osvje­tljenje nego su to bile tzv. "slijepe hale". Godinama sam razrađivao i spremao se objaviti par kupola koje su to omogućile jer se pri integriranju velikog broja ele­menata iz poliestera pojavljuje problem elastičnog supara. Na Elektroslavoniji je bilo toga osam kilometara. Kupole su naslonjene po inerciji na Ijepenku, a traj­no se elastični kit Tiocol lijepi na sve moguće poznate materijale osim na - bitumen. Nakon nekoliko je godina pro- curilo barem na stotinjak mjesta.Popravljeno je armiranim elastobitom i to drži i danas.

ČIP: Rekli ste da ste zgradu Elektroslavonije u Osijeku napravili tride­set posto jeftinije od predviđene cijene. Kako ste uspjeli postići da bude toliko jeftinija, a pritom ste sami dizajnirali ele­mente posebno rađene za taj objekt?
Krstulović: Već sam rekao da je bila izvr­sna organizacija angažirane privatne ekipe zidara, detaljno razrađen elaborat itd. Ako Komora osigura takve uvjete, moglo bi se tako raditi i u budućnosti.

ČIP: Kad ste projektirali, jeste li imali određen budžet? Smatrate li da su to skupe kuće, mislimo posebno na beton­ske kuće?
Krstulović: Nisam imao određen budžet, a što se tiče cijene, duboko sam uvjeren da su sve moje kuće jeftine jer ne volim na kuću staviti ništa suvišno. Sve što uštedim na gradnji, potrošim na interije­ru, i to na one dijelove koji su u izrav­nom kontaktu s čovjekom: stolica, stol, svjetiljka. Volim kad je kuća što više od istog materijala. To je na primjer osigura­vao beton, a ujedno je omogućavao dina­mične kompozicije. Nakon betonskih kuća do 1973. godine, koje je fizika zgrade baš u to vrijeme kompromitirala, već sam 1974. počeo raditi zgrade s toplinskom izolacijom, izvana zaštićene obložnom ciglom. Naftna kriza je bila na vidiku, a sve se to poklapalo s prodorom postmo- derne misli.

ČIP: Često ste bili u prilici raditi i ekste­rijer i interijer, tada je to bilo uobičajeno, a danas se često događa da arhitekt radi samo opnu, a unutrašnjost kako tko voli i izvoli. Jeste li se tako dogovorili ili je to došlo samo po sebi?
Krstulović: Za kompleks Elektroslavonije sam se tako dogovorio s direktorom. Interijer je uspio pa sam i za ostale dvije zgrade koje sam radio za njih (upravnu zgradu u Slavonskom Brodu i računsko- dispečerski centar u Osijeku) dobio izra­du interijera. Zgrade su rađene na princi­pu horizontalnog elementarnog prostora koji se uopće ne bi mogao zasnovati bez sinkronog rada na građevini i interijeru (fiksni stolovi kao nosioci instalacija koje su vođene u podu i si.). Stvari se dovedu u neodvojivu vezu pa ih investitor mora prihvatiti ako želi suvislu cjelinu.

ČIP: Kakav je vaš odnos prema interijeru?
Krstulović: ja sam Albinijev đak, a znate da ti stari arhitekti nisu ni pomišljali da ne bi radili interijer zgrade koju su projektirali. Za razliku od dizajnera, uvijek krećem od prostora, ali mi je važna i pro­stornost (na primjer stol za dva radna mjesta djeluje u prostoru kao da lebdi, tj. podržava prostornost i si.). Neki arhitekti nisu razumjeli prividan paradoks između fiksnog stola unutar sustava fleksibilno­sti. Naime fleksibilnost nije povećanje ili smanjenje nekoga zatečenog prostora za 20, 30 ili 40 metara, nego za prostor for­miran smislom svojeg pojavljivanja (npr. u administraciji za jedno radno mjesto ili u stacionarima za jedan bolnički krevet i si.). Takav elementarni prostor mora imati "sve za samostalan život" jer se tek tako može promijeniti veličina u par sati. Nemate pojma koliko se problema može riješiti estetskom principijelnošću. Prvo sam sagradio kuće, a zatim uočio njihove principe konstituiranja i o njima napisao doktorat.

ČIP: Možda do kuća ne biste ni došli da ste prvo napravili doktorat.
Krstulović: Sedam sam se godina bavio doktoratom. Htio sam prijaviti doktorat na Estetici kod Grlića pod naslovom Refleksija metode, ali to mi se ne bi priz­nalo u fakultetskom Vijeću. Zatim sam prijavio doktorat kod Mohorovičića, ali jeon upravo bio otišao u penziju. Na Begovićev sam nagovor 1987. doktorirao kod njega s radom Specifični princip flek­sibilnosti.

ČIP: U posljednje se vrijeme razvila diskusija oko vašeg interijera u hotelu Argentina u Dubrovniku.
Krstulović: Taj se rad sada prvi put spo­minje nakon dvadeset sedam godina i to zato jer su hotelijeri htjeli sve izbaciti i napraviti novo. Slučajno je bila nazočna jedna Engleskinja, povjesničarka umjetno­sti koja je rekla direktoru da bi to bila velika šteta jer se vidi da je svaki dio razrađen i´osmišljen do pojedinosti. Postavila mi je putem Interneta više pitanja na koja sam odgovorio, ali u objavljenom tekstu komunicira samo s nadzornim organom iz tog vremena. Napravila je anketu među poznatim ljudi­ma koji su bili u Argentini da se interijer sačuva. U to je vrijeme bio dovršen pate­tičan hotel Croatia u Cavtatu prema ela­boratu Beograđana. Zabrinutom direktoru Argentine rekao sam da su tamo hodnici skoro širi od njegovih salona. Pod tim dojmom sam i ja projektirao, razmišljao sam koja forma "čuva" prostor i zaključio sam da je to kugla jer pušta prostor da "prođe" ispod nje, a ujedno ima tenden­ciju da svoj prostor zaokruži, što je za mirne salone poželjno. Tu je nazočna svojevrsna procesualna igra zadanog flui­da "engleskog salon" u suvremenoj inter­pretaciji. Moglo bi se sada kazati da se u dojmu rezultata već osjećao dah postmo- derne (i97i./´72.).

ČIP: Jeste li imali kakve izravne kontakte sa Stirlingovim radom?
Krstulović: Izravne baš ne, ali na Svjetskom kongresu arhitekata 1975. sam imao priliku biti na Stirlingovu preda­vanju popraćenom dijapozitivima njego­vih djela. To je bilo veoma uzbudljivo. Tada mi se učinilo da bi Elektra u Varaždinu, koju sam dobio na natječaju 1974., mogla imati nešto od te atmosfe­re.

ČIP: Na vašim je građevinama primjetna napetost površine zbog afiniteta prema prozoru koji smještate na ravninu fasade.
Krstulović: Po tome je naročito karakteri­stična kuća na Petretićevu trgu. Po mom mišljenju ljudski ratio cijelu okolinu prih­vaća apstraktno i reproducira shematizira­no. Nije čudo da su se već prije pet tisuća godina pojavile piramide kao sim­boli. I mi danas, mislim, nastojimo formu disciplinirati najprije u stereometrijske oblike. Ako sve stavite u istu ravninu, podražavate čistu, apstraktnu formu. S druge strane staklo u "flumti" daje takoz­vani aktivni prozor jer čitav zrcali okoli­nu. Pogledajte građevine iz doba klasiciz­ma.

ČIP: U slavonskom ste projektu pedese­tih izrazito rabili beton i konzole na funkcionalistički način, a u Varaždinu se dogodilo nešto sasma drukčije. Kad smo počeli studirati, svi su nam pokazivali vašu kuču u Varaždinu.
Krstulović: Kao nesuđeni kipar volim jedinstveni materijal, na primjer vidni beton, jer se njime može ispričati cijela priča - od poda i zida do stropa. U svojim radovima nastojim voditi računa 0 mjerilu, proporciji i 0 formi kao rezultatu razumijevanja upotrijebljenog materijala. U godini nastanka Elektre u Varaždinu 1974. već se naslućivala naftna kriza, a teorija fizike zgrade je kompromitirala vidni beton pa je toplinsku izolaciju tre­balo staviti ispred armirane betonske konstrukcije. Pojavio se problem zaštite izolacije pa sam se odlučio za oblogu ciglom. Budući da volim bilo koji feno­men svesti na njegovu bit i zatim kon- zekventno tu bit podržavati na formi, tako je i obloga sprovedena bez vidljivih horizontalnih nosača. I na takvoj se građevini pojavila konzola barem iz tri razloga. Prvo, konzola pokazuje da dramu nošenja nosi armirana betonska konstrukcija te da je cigla na zgradi samo obloga. Drugo, naslijeđeni ugao je bio tup, a kubusi obloženi ciglom teže uvijek paralelopipedu, i ta razlika izmeđutupog ugla i pravokutnog kubusa pojavila se kao konzola. Treći je razlog povećana kvadratura dobivena kroz četiri etaže.

ČIP: Je li konzola čisto kiparski element, zašto uopče konzola?
Krstulović: Najčešće zato što konzolom možete povećati tlocrt prizemlja. Primjer je zgrada RDC-a u Osijeku gdje su jake konzole kao kubusi visoki 619 metara, a ne tanke ploče. Te konzole prekrivaju u predgrađu pločnik pa se pješak osjeća važan, a osim toga može se ako pada kiša, sakriti ispod njih. Urbanističku sam dozvolu dobio zahvaljujući Miščeviću.

ČIP: U arhitekturi u Slavonskom Brodu postoji jedan arhitektonski 'scherzzo'.
Krstulović: U povijesti arhitekture srećemo najprije jednoprostorne građevine, zemunice, megarone, pa zatim su i hram i crkva praktično jednoprostor­ne građevine. U Slavonskom Brodu na upravnoj zgradi (1972.) svi su funkcional­no fiksni prostori, soba za direktora, dvo­rana za sastanke, dispečerska soba i društveni dio, polarizirani na oba kraja zgrade i dani u pojedinačnim jednopro- stornim formama te su na taj način postali nosioci dinamične komponente kompozicije. Srednji kubus je čisti fleksi­bilni prostor s konstrukcijom samo na fasadi, konstituiran na principu horizon­talnoga elementarnog prostora i nosilac je statične komponente kompozicije. U startu je i on jednoprostoran i samo je eventualno pregrađivan s montažno— demontažnim elementima. Na žalost ta je građevina građena 11 godina i vrijeme ju je pregazilo.

ČIP: Vaša je zgrada u Varaždinu kontrast volumena u cigli i membrane u staklu. Tako je i Stirling kombinirao volumen i membranu.
Krstulović: Zgrada Elektre definira zadnji blok na zapadu grada. Na sjeverozapad­nom uglu grada Varaždinci su godinu dana poslije dali sagraditi zgradu saveza općina, a projekt su povjerili svom Horvatu. Zatim sam umetanjem dviju ustakljenih "cezura" između punih kubusa završio blok. Preko puta Elektre izvedena je, može se reći u duhu moderne, moja stambena zgrada sa 66 stanova® i s jed­nim lokalom. Moram priznati da svi koje sam pitao, odgovore da je kuća četve- rokatnica, a zapravo je šesterokatnica. Kuću sam podijelio formom i materijalima po visini u dva dijela; u sličnim međusobnim odnosima kao što su odno­si žbukanih kubusa i visokih krovova sta­rih zgrada koje srećemo u Varaždinu.

ČIP: Za vaše je kuće karakteristično da se dijelovi izrađuju posebno. To nisu tipski elementi koji se nalaze u skladištu.
Krstulović: Ono što me smeta kad putujem našim krajevima jest to što se na svakih par stotina metara pojavi po jedna kuća i to još najčešće neožbukana. To je kompromitiralo običnu crvenu boju cigle, pa sam zato obojio ciglu za oblogu obiju varaždinskih kuća u nijanse smeđe boje. I u Elektri je, koja je rađena po principu retiriranoga elementarnog pro­stora, interijer izrađen prema mom projektu.

ČIP: Spomenuli ste da ste Mediteranac i Splićanin, a gdje su vaše kuće po Dalmaciji?
Krstulović: Rođen sam prije rata, a moj je otac pred Talijanim morao pobjeći u Zagreb tako da sam pučku školu, gimna­ziju i fakultet završio u Zagrebu. Kao stu­dent na ljetovanju u Splitu poprimio sam splitski naglasak, prezime mi je tipično splitsko, pa su me ženske pitale gdje me je mama dosada skrivala, (smijeh) Nisam ništa u Splitu radio kao arhitekt. Imam izvedenu zgradu na izvorištu Dubrovačke rijeke. Riječ je o trafo-stanici i crpkama za vodu iz vidnog betona što se dobro uklapa u okoliš. Imam još jednu nedo­vršenu zgradicu u Dubrovniku i interijerArgentine, ali i zajedno s Kušanom inter­venciju na fasadi novog dijela hotela po namjeri samog Kauzlarića.

ČIP: Jednom ste rekli da vam je Dežmanova bolna točka.
Krstulović: Od 1984. do danas napravio sam dvadeset varijanti i nije mi žao dok god to doprinosi zgradi. To je vrlo zahtjevna lokacija, urbanistički, arhitek­tonski, ekonomski i pravno. Postoji ulična četverokatna zgrada, koja ima nužno iza sebe dvorište, a prema brdu može biti suhoparni, skoro 9 metara visoki potpor­ni zid ili zgrada pod zazelenjenim kro­vom. Jasno da to zahtijeva ozbiljne geo- tehničke zahvate, ali na kraju su svi para­metri isti kao kod susjedne zgrade. Moderni način građenja na skupim loka­cijama se sastoji od toga da idemo što više u zemlju, ali vani da budemo disci­plinirani prema zahtjevima konteksta.

ČIP: Profesore Krstulović, zahvaljujemo vam na razgovoru. Želite li nešto poseb­no istaknuti na kraju razgovora?
Krstulović: Želio bih da se struka uzdigne na razinu koju zaslužuje jer u francuskom Ustavu piše da arhitektura spada u kultu­ru. Jedan liječnik u Parizu je skoro završio u zatvoru jer je povećao balkon za jedan metar. Tkogod se ne zauzima za arhitekturu, znači da se ponaša nekultur­no. Ta ona stvara zajedničke prostore svih nas.

Razgovarala redakcija ´ČiP´-a (Toni Bešlić, Krešimir Galović, Ivan Mucko, Vinko Penezić, Krešimir Rogina). Snimio Mario Krištofić.