Priopćenje Udruženja hrvatskih arhitekata vezano uz radove na Trgu žrtava fašizma u Zagrebu

09/05/2018

Takva razina problema nije iznenađenje kada je riječ o Trgu žrtava fašizma i Meštrovićevom paviljonu. Od samog početka svog dugog desetogodišnjeg građenja, kada je zamišljen kao spomenik kralju Petru Karađorđeviću, Dom likovnih umjetnosti bio je predmet upisivanja raznih dominantnih simbola i vladajućih značenja. Meštrovićev plašt je tijekom izrade projekta dobio ostakljenu kupolu, a tijekom II svjetskog rata minarete Stjepana Planića te interijer Zvonimira Požgaja. Nakon rata ti su se minareti uklonili, zadržala se fontana, a građevina je postala Muzej narodne revolucije čiji je interijer realizirao Richter. Devedesetih je paviljon vraćen umjetnicima iako je u njemu planirana izvedba Panteona hrvatskih velikana, a 2001. godine pristupilo se rekonstrukciji građevine prema projektu Andrije Mutnjakovića koji je tada zaključio “Gradio se tako i razgrađivao Dom likovnih umjetnosti tijekom nešto više od šest desetljeća. Za postojanje neke zgrade to nije mnogo, ali za proživljene degradacije to je jako puno. Jer, čovjek gradi kuću, a kuća ima sudbinu kao i čovjek: znatiželju rastenja, radost postojanja, dramu nesporazuma, tragediju razgradnje, uspomenu bivstvovanja. Dom i njegovi stvaraoci proživjeli su sve te perturbacije povijesnog usuda kao simbol neuništivosti kreativne energije.”

Posljednji pokušaj upisivanja dominantnog simbola i vladajućeg značenja zbio se prošle godine kada je paviljon odabran kao ishodišna točka projekta “pješački centar izvrsnosti” koji utjelovljuje ideju jedne nove tranzicije javnog prostora Doma. Eva Blau i Ivan Rupnik smatraju da je upravo tranzicija ta koja daje Meštrovićevom paviljonu bogati smisao. “Riječ je o jednom od zagrebačkih najotpornijih funkcionalnih spomenika sposobnog da apsorbira i utjelovi bilo koju politički ili ideološki sadržaj koji ga puni.” Međutim, za razliku od svih dosadašnjih političkih ili ideoloških sadržaja koji su se upisivali ili u interijer ili u izdvojene dodatke samom paviljonu, ovo posljednje upisivanje začudo je odabralo arhitektonski element stepenica potkopavajući pritom izvorni Meštrovićev plašt koji je očito omogućavao utjelovljivanje svih opisanih tranformacija značenja.

Stoga je “pješački centar izvrsnosti” započeo neuspješno. Osim što je devastiran spomenik kulture oštećen je upravo onaj njegov element koji je trebao služiti novim dominantnim simbolima da se upišu u njega. Treći, onaj najbolniji neuspjeh, je što javnost kojoj su ti novi vladajući simboli upućeni odbija pristati na njih i ne prihvaća ih kao svoje.

Svaki aspekt djelovanje oko Meštrovićevog paviljona, od neprovođenja natječaja, preko opskurnih simulacija i de facto skrivanja projektne dokumentacije od očiju javnosti, do tvrdoglavog i apsolutistički obojanog stava u svrhu daljnjeg negativnog djelovanja prema javnoj površini je za čistu i nedvosmislenu osudu. Sagledavanje cijelog predmetnog obuhvata kako zaslužuje, uz organiziranje javnog arhitektonskog natječaja je jedini način kojim se gradska uprava adekvatno može pripremiti za djelovanje na tom istom prostoru.

Možda ni društvo ni mi kao struka, posebno preko instrumenta UHA-e, nemamo institucionalni alat da ovakvu degradaciju gradskog prostora zaustavimo, ali itekako imamo mogućnost i način da tu istu osudimo i da se prema njoj ponašamo u bližoj i daljoj budućnosti kako i zaslužuje – kao prema nelegitimnoj devastaciji javnog prostora.

Udruženje hrvatskih arhitekata

Predsjednik: Emil Jurcan

Predsjedništvo: Ana Dana Beroš, Ana Mrđa, Božo Benić, Aleksandar Ćelović, Valentina Fištrek, Petar Kozina, Luka Lipšinić, Tihomil Matković, Marina Mrla, Bruno Rechner, Gordan Resan, Ana Selak, Dragan Žuvela

ilustracija: Ivan Meštrović, maketa prvog projekta Doma umjetnosti