► Koja je odgovornost gradskih stručnih tijela, prvenstveno urbanističke struke, osigurati takav sadržaj u prostorno-planskoj dokumentaciji?

Azra Suljić: U puno segmenata GUP Zagreba nije ni strateški ni razvojni, a niti provedbeni dokument. A najčešće imamo samo GUP kao relevantan dokument prema kojem se u Zagrebu gradi. Problem je i to što je stručni izrađivač GUP-a gradska institucija koja se ne može odmaknuti od utjecaja političkih odluka ‘inspiriranih’ privatnim interesom u što se može ubrojiti i Crkva. U okviru prošlogodišnjeg programa u DAZ-u urbanizam.zg s temom – javni prostor – politika – novac, vidjeli smo da je građanska inicijativa sve jača, da trebaju pomoć struke, i da jedni bez drugih neće uspjeti i zato treba djelovati zajednički u obrani javnih interesa. Odgovornost je na svim dionicima u procesu gradogradnje. Gradske stručne službe prve su koje bi trebale osigurati park za kvart koji ga nema, kao što je to slučaj s Kajzericom.

► Donjogradska Zelena potkova nastala je na prijelazu 19. u 20. stoljeće, a kao urbanistička cjelina i gradograditeljska vrijednost prepoznata tek u vremenu nakon Drugog svjetskog rata. Novozagrebačka Plava potkova koja je urbanistički naznačena, ali nikad do kraja uređena do danas nije ušla u kolektivnu svijest kao vrijednost koju treba prvo osvijestiti, pa dovršiti i društveno odgovorno nadograđivati. Taj je niz velikih javnih parkova danas mjestimično ugrožen nagrizanjima, tzv. developerskim urbanizmom, ali i nekim neprimjerenim gradnjama od strane Grada. Kako gledate na ideju potkove i potrebu da je se afirmira i konačno dovrši? Koliko je potkova važna za Novi Zagreb, ali i grad u cjelini i zašto?

Azra Suljić: Koji god gradski prostor namijenjen rekreaciji ili općenito provođenju slobodnog vremena pogledamo, intenzivno je korišten: bio to primjer parka Maksimir, Jaruna, Bundeka ili čak Medvednice. Bilo da ljudi žele gradski vrt, šetnju, vožnju biciklom, rolanje, dječja igrališta i slično. Nije prihvatljivo da ako netko želi rolati, mora otići do Jarunskog jezera jer je tamo jedina ozbiljnija staza u gradu. Sve takve sadržaje trebala bi nuditi i Plava potkova, a između ostaloga i njeno mjerilo to omogućava.
Ostaje naravno pitanje dimenzioniranja i analize potreba Novog Zagreba za takvim prostorima. Koliko mi je poznato, u Novom Zagreb nema dovoljno dječjih vrtića i škola tako da bi uz javne parkove trebalo rezervirati dio prostora i za te sadržaje.
Što god se uređivalo na tom prostoru, svakako zahtjeva provedbu javnog urbanističko-arhitektonskog natječaja.

► U Zagrebu je postala praksa da se javni prostori uređuju bez javnih natječaja, a javni natječaji, onda kad ih ima, vrlo često ne budu izvedeni. Kako komentirate takvu praksu koja s jedne strane košta, a s druge pokazuje izostanak planiranja i zapravo ne vodi ničemu? Dodatni je problem i kada natječaj bude proveden, a kasnije se izvede nešto sasvim drugo. Imamo konkretan primjer kojeg ste i sama dio; jedna ste od autorica pobjedničkog rada odabranog na javnom natječaju iz 1998. godine za uređenje Britanskog trga, a danas se u jednom njegovom segmentu izvodi nešto sasvim drugo.

Azra Suljić: Deklarativno je gradska politika uvijek za provođenje natječaja za ostvarenje kvalitete izgrađenog prostora, ali se u paralelnom sustavu događa upravo suprotno. Često su to rješenja po ukusu gradonačelnika, dakle jedne osobe. I primjer Britanskog trga to pokazuje.
Podatak da u Zagrebu u periodu od 2005. do 2015. imamo samo 22% realizacija prema provedenim natječajima, dovoljno govori o nedostacima u procesu planiranja i izgradnje grada.
Paralelno je Grad proveo ili dozvolio provođenje nekih potpuno netransparentnih natječaja koji su dali loše rezultate, ali to je druga tema.

► O kakvim se natječajima radi?

Azra Suljić: Takva praksa je počela sredinom 2009. godine. Od tada je do danas u Zagrebu provedeno oko 80 natječaja, koji su evidentirani u Hrvatskoj komori arhitekata, od kojih čak 52 nisu realizirana preko Društva arhitekata Zagreba već po privatnom provoditelju.
Radi se o natječajima raspisanim za privatne investitore, gdje se uvijek pojavljivala nekolicina istih izrađivača programa i provoditelja, a ocjenjivački sud je djelovao godinama u sličnom sastavu. Zbog nedovoljnog poštivanja procedura, netransparentnosti, neobjavljivanja rezultata i pristiglih natječajnih radova te neodržavanja izložbi natječajnih radova, a što je sve dio redovne procedure, ti natječaji nisu dobro prihvaćeni ni od struke, ni od građana.
Od nekih se projekata privremeno odustalo pod pritiskom javnosti kao npr. kod Natječaja za izradu idejnog rješenja poslovnog centra Sopot u Zagrebu, preko puta MSU-a, potom nije jasan slučaj poslovno-stambenog kompleksa u Zagrebu, Ilica 212-214, itd.

► Recentna su nastojanja da se provedba javnih arhitektonsko-urbanističkih natječaja oduzme strukovnom društvu (DAZ-u) i da sve preuzme Grad Zagreb. Kako na to gledate i koji su glavni argumenti u prilog tome da se nastavi dosadašnja praksa?

Azra Suljić: Svjesni smo da Grad Zagreb ima zakonsko pravo provoditi natječaje koje i raspisuje, te da u svojim službama zapošljava velik broj stručnjaka, međutim, Grad Zagreb je političko tijelo, a smatram da se institucija natječaja mora zadržati u nezavisnom i stručnom diskursu. Raspisivanjem i ujedno provođenjem natječaja, Gradu Zagrebu je omogućeno imenovanje ocjenjivačkog suda, tehničke komisije i tajnika natječaja što dovodi u pitanje nepristranost i neovisnost procesa i dovodi do nepovjerenja struke i građana.
Stoga sam mišljenja da Grad Zagreb treba nastaviti s praksom raspisivanja javnih natječaja, te u tom procesu, zajedno sa Društvom arhitekata Zagreba kao provoditeljem, nastaviti dugogodišnju tradiciju i provesti natječaje koji će rezultirati sjajnim realizacijama za Zagreb.

► Koja je najslabija točka postojećih procedura kod javnih natječaja i zašto? Što bi bilo važno mijenjati?

Azra Suljić: Nekoliko je točaka. Primjerice, za izradu programa za natječaj potrebno je izabrati izrađivača s referencama za tu tipologiju/temu putem otvorenog poziva. Potrebno je već u pripremi natječaja riješiti imovinsko-pravne odnose. Potrebno je i definirati budžet za projektnu dokumentaciju i za samu realizaciju. Ako se radi o javnoj investiciji, investitor mora osigurati sredstva za realizaciju i opremanje buduće građevine inače je trošak provođenja natječaja bačen novac poreznih obveznika.
Također, kada se radi o novcu poreznih obveznika, u proceduru realizacije se mora ugraditi instrument koji osigurava dovršenje investicije, bez obzira na promjene vlasti budući da se radi ili bi se trebalo raditi o projektima od interesa za grad.

► Ključni zagrebački prostorni resurs je prostor Gredelja. Kako gledate na buduću reurbanizaciju tog poteza s potencijalom novog suvremenog središta grada?

Azra Suljić: Taj prostor će biti veliki test za struku i za gradsku upravu. Prenamjena industrijske arhitekture bloka Paromlin i željezničkih radionica Gredelja je veliki izazov i veliki potencijal. Poznajemo mnoge odlične brownfield realizacije u europskim gradovima na prostorima napuštene industrije i nadam se da će i Zagreb pokazati svoje mogućnosti.
Predstojeći proces je u načelu svima jasan, ali već sama činjenica da za prostor Gredelja i Paromlina nije definirana obveza izrade Urbanističkog plana briše jednu od mogućnosti za participaciju javnosti. A za takav zahvat je nužno sudjelovanje svih dionika.

►Vidite li na tome prostoru najmanje jedan veliki javni park?

Azra Suljić: Naravno, unutar GUP-om planirane namjene M2 moguće je planirati i parkove i javne i društvene sadržaje. Nadam se da će program za raspisivanje natječaja ostaviti otvorenu mogućnost upravo i za takve sadržaje.

► Treba li Gredelj rješavati integralno s prostorom Paromlina tj. budućim novim trgom kod Lisinskog ili odvojeno?

Azra Suljić: I Gredelj i Paromlin imaju status gradskog projekta, a pošto za taj prostor nije predviđena izrada Urbanističkog plana uređenja, prema GUP-u je obvezna provedba natječaja. Bilo bi zanimljivo taj prostor rješavati kao cjelinu jer Gredelj i Paromlin dijeli samo jedna ulica. Nije moguće planirati nešto na prostoru Gredelja niti bez definicije što će se dogoditi sa željeznicom. Također, odredba GUP-a kojom potez uz Ulicu grada Vukovara proglašava zasebnim gradskim projektom nije dobro rješenje jer omogućuje parcijalno rješenje unutar Gredelja umjesto onog cjelovitog.

►Za sad od Grada ostaje neprepoznata incijativa http://1postozagrad.tumblr.com/post/67758171822/inicijativa-za-ure%C4%91enje-nove-javne-%C5%A1etnice-i da se postojeći most iznad Kustošijanska ceste, koji je nekad služio za traku za prijevoz sirovine s Grmošćice do ciglane, pretvori u pješčaki most kao dio novog javnog koridora koji bi spajao okretište na Črnomercu s parkom Grmošćica. S urbanističkog stanovišta, koliko je ta veza potrebna i kako gledate na ideju koridora s pješačkim mostom?

Azra Suljić: U natječajnom radu našeg ureda za Müllerov brijeg bavljenje poviješću te lokacije je bila jedna od tema koncepta. Spomenuti most smo koristili za povezivanje lokacije Ciglane s park-šumom Grmošćica, a most bi omogućio stanovnicima kraticu do prostora za boravak u prirodi. Trenutni smjer kojim se razvija lokacija stare ciglane ne pokazuje brigu o očuvanju i eventualnoj kvalitetnoj prenamjeni industrijske arhitekture i infrastrukture stare ciglane; a to je i zagrebački problem u širem smislu: TEŽ, klaonica, Gredelj, itd.

►Postojeći zeleni pojas uz Svetošimunsku i Madlovu ulicu ima potencijal povezati kroz rekreacijske i parkovne sadržaje Maksimirsku i kampus Borongaj, no prostor je na meti za poslovno-stambenu izgradnju s recentnijim prenamjenama koje potpuno poništavaju njegov dugo čuvani karakter. Treba li taj potez ostati zelena zona s rekreacijskim sadržajima i ako da, zašto je to dobro za grad?

Azra Suljić: Dubrava je vrlo gusto izgrađena, praktično bez rekreacijskih i parkovnih sadržaja, pitanje remize nije riješeno, grad je u smjeru sjever-jug u toj zoni slabo povezan; na potezu od Donjih Svetica do Čulinečke, što je oko četiri kilometra, postoji samo jedan prijelaz preko pruge i jedan pješački pothodnik. U tom smislu je teško govoriti o prometnom i sadržajnom povezivanju Maksimirske i kampusa Borongaj. Naročito nakon što je prostor uz Mandlovu dobio Kaufland, a postojeća zelena površina je većim dijelom već prenamijenjena u M1 namjenu. Taj potez bi imao potencijal, ali ga je potrebno promišljati u širem kontekstu.

►Je po vašem mišljenju bila dobra odluka da se taj potez prenamijeni iz zelene u mješovitu zonu?

Azra Suljić: Ne, posebno što se u planiranoj namjeni M1 radi pretežito o stanovanju.

►Koliko su prazni, neizgrađeni, prostori bitni za grad?

Azra Suljić: Važni su jer, između ostaloga, ostaju i kao rezervacija u prostoru istraživanja, za neke nove, buduće ideje i projekte, građanske inicijative i slično.

►I za kraj pitanje; gdje treba širiti donjogradsku pješačku zonu?

Azra Suljić: Za definiciju pješačke zone predložila bih detaljniju prometnu analizu, a osobno mogu iskustveno spomenuti neke poteze za koje smatram da realno mogu funkcionirati s posebnom regulacijom za stanovnike centra i dostavu: to su proširenja poteza od Trga bana Jelačića, Jurišićevom, Martićevom do Smičiklasove, potom potez Masarykova od Gundulićeve do Preradovićeve (Preradovićeva do Hebrangove i Berislavićeva), Teslina do Gajeve i Varšavska do Frankopanske.
Dio Tesline je i sad pješačka zona, ali zbog nepoštivanja regulacije, mnoštva taxi vozača i neadekvatnog uređenja partera se ne može smatrati takvom.
Pokusnim regulacijama prometa, poput dana bez automobila koje povremeno imamo, moglo bi se isprobati kako šira pješačka zona funkcionira. A zatim urediti zonu putem javnog urbanističko-arhitektonskog natječaja u koji treba uključiti i dizajn urbane opreme.

Fotografije: Vanja Radovanović, Saša Šimpraga, Tin Vrban

Razgovarao: Saša Šimpraga