Osvrt

Umro je čuvar Zagreba

Autor/izvor: Saša Šimpraga 08/03/2011

Po temeljnom obrazovanju bio je arhitekt, no njegovi su interesi daleko nadrastali arhitekturu kao profesiju kojoj je k tome pridodao onu sveobuhvatnu dimenziju, riječi su Tomislava Premerla izrečene na komemoraciji održanoj u Društvu arhitekata Zagreba. Društvene znanosti doktorirao je u području urbane sociologije, no ni taj okvir nije zadržao njegovu širinu, kao jednu od Kritovčevih temeljnih karakteristika. Rad u Centru za industrijsko oblikovanje – prvom projektnom birou u nas koji se bavio dizajnom, i kasnije Institutu građevinarstva Hrvatske bio je tek formalni okvir unutar kojeg također nije ni približno smješteno sve ono što se veže uz njegovo ime. Da bi ga se približilo potrebno je napraviti dublje istraživanje jer je Kritovac, kojega su zanimali urbani fenomeni, sam po sebi bio svojevrsni fenomen.

Kao njegov relativno recentni suradnik, pa i sumišljenik, nisam pozvan govoriti o njegovom profesionalnom djelovanju kao cjelini budući da taj opus tek čeka svoje vrijeme koje će ga prije svega otkriti, i to ne samo zato jer Fedor to zaslužuje, već zato jer iz toga možemo učiti. Kroz druženje, dijalog, prepisku i suradnju zadnjih godina njegova života, Kritovac se otkrivao kao inspiracija i neiscrpan izvor podataka i znanja. Znao je gledati cjelinu i vidjeti detalj, reći će Snješka Knežević. U njegovim otkrivanjima bio je očit talent promatrača. Članstvo u mnogim društvima, od Društva arhitekata Zagreba, ULUPUH-a, Društva povjesničara umjetnosti do Hrvatskoga društva karikaturista itd., još su jedan pokazatelj njegove svestranosti, intelektualne širine i senzibilitet. Taj je interes kulminirao ponajviše na temama urbanog prostora kao mjesta stvaranja, proizvodnje, potrošnje, primjene i odbacivanja artefakata, kao mjesto boravljenja i putovanja, interakcije vizualnih, audio i multimedija, itd.

Njegov stručni, znanstveni, edukativni, publicistički i javni rad bio je usmjeren prema kulturnim, umjetničkim, sociološkim, tehnološkim, marketinškim, organizacijskim, kreativnim i kritičkim aspektima suvremenoga života. Kritovac je sasvim sigurno pionir integralnog promišljanja prostora u nas. Između ostaloga, prije svih započeo je problematirati zagrebačku urbanu opremu, a njegov interes i djelovanje nemoguće je svesti na manje nego oblikovanje cjelokupne čovjekove okoline. Kao predodžba njegova osebujnog interesa može poslužiti neki od naslova njegovih tekstova: Literatura i banane (prodaja starih časopisa i knjiga na ulicama), Poziv na ples (plakati za plesne škole i plesove u gradu), Skulptura u vrtu (elementi opremanja i uređivanja predvrtova i vrtova), Kockice i kesteni, New York Lights, Čikovi u gradu, Iznimke (samonikla stabla na istaknutim mjestima u gradu), Parole (stari novi politički eksplicitni grafiti u Zagrebu), Javni prostor kao deponij, Ulice na planovima i u sjećanjima, Pseća prava, Potrošaču s ljubavlju...

Doprinos kulturi prostora 

Kada bismo njegovo djelovanje pokušali vizualizirati prikazujući ga na karti grada, a gradovi u pravilu funkcioniraju na temelju hijerarhije mjesta, onda bi Fedorovi putevi bili oni utabani puteljci koji skreču sa zadanih staza, koji su sporedni, ali koji su praktičniji, zapravo korisniji, pa često i bolji.

Utoliko je i njegov lik bio poput grada koji je istraživao. Svojom je progresivnošću više odražavao potencijale i budućnost nego vrijeme u kojem je djelovao. Možda i zato njegova osoba nikada nije bila postavljena na pijedestal, bilo uvažavanjem koje bi izlazilo iz relativno uskih okvira prijatelja, suradnika i poštovatelja, bilo javnim priznanjima koje je nedvojebno zaslužio. Konačno, ni njegov karakter nije bio taj koji je tražio takav oblik pažnje. Bio je samozatajan i profinjen. Njegova erudicija nenametljiva i očita. Njegovo čitanje prostora bilo je oštroumno i zadivljujuće, a njegov doprinos kulturi prostora – ogroman. Kritovčevim odlaskom njegov će pronicav, intrigantan, analitičan i kretivan duh svakako ostaviti veliku prazninu. U fedorovskoj maniri izuzetnoga osjećaja za detalj, ne može se ne primjetiti i samo njegovo ime i prezime koje je tako zorno odražavalo njegov pomalo neobičan lik.

Karakteristična brada kakvu baš nitko nije imao dio je ambalaže karaktera s beprijekornim osjećajem za mjeru. Kritovčeva spremnost na javno artikuliranu, utemeljenu kritiku odavala je i čovjeka visokih moralnih vrijednosti. Živio je u skladu sa svojim uvjerenjima, imao je stav, a uvijek je bio spreman na dijalog za koji je bio osobito zainteresiran. Njegov javni angažman, praktički sve do nagle smrti, dokaz je i da je u vremenu umanjene društvene odgovornosti jedan pojedinac na toj odgovornosti inzistirao čitav svoj život. Sve te karakteristike sada ostaju prije svega u sjećanjima onih koji su ga poznavali, a zrcale se u njegovim tekstovima, izložbama, zabilježenim raspravama i svakako u njegovoj duhovnoj ostavštini koju je prenio na mlađe generacije prema kojima je gradio mostove istovremeno dajući i primajući. Ta „refleksivna i akcijska mreža koju je stvarao uvijek u potrazi za novim postrojbama“, za stvaranje prostora kritike grada, također je bila odraz znatiželje koja se nije mogla ograničiti. Takvim je djelovanjem omogućavao „generacijski slijed koji osigurava kontinuitet kao preduvjet svake stvaralačke povijesti“. A kako susretima s boljim i većim ljudima i sami postajemo bolji i veći, utoliko mu se  duguje i zahvalnost. Njegova suradnja na pripremnim i provedbenim programima, savjetima i kritikama najraznovrsnijih organizacija, udruga, inicijativa i pojednica još je bogatija od njegove publicističke biografije. Kritovčev specifičan jezik također je ukazivao na osobnost koja izlazi iz okvira. Letimičnim uvidom samo u neke od naslova otkrivamo ne samo osobu koja prepoznaje teme, već i poetičnost izraza i osobnosti.

Primjerice, pišući o nestajanju novozagrebačkih improviziranih urbanih vrtova govorio je o „izgubljenom odsjaju zemaljskoga raja“. Osim brojnih tekstova, njegova prva i jedina knjiga Otkrivanje grada, objavljena svega nekoliko mjeseci prije smrti, pruža odličan uvid u način na koji je proživljavao i doživljavao grad. Možemo tek zamisliti kako je izgledao Zagreb gledan Fedorovim očima. O njegovim objavljenim radovima pisat će enciklopedije, leksikoni, disertacije. Njegova bibliografija broji nekoliko stotina jedinica objavljenih u nizu publikacija, no nju tek valja precizno pobrojati. Važno je istaknuti da, osim množine objavljenih članaka, pa tako i u Zarezu, iza Fedora Kritovca ostaje i čitav niz tekstova sročenih u vidu dopisa odaslanih na adrese najrazličitijih gradskih službi, sada raštrkanih i pohranjenih u arhivima, a koji bi mogli svjedočiti o ustrajnome angažmanu pojedinca koji je često nailazio na zidove. Ta aktivnost, iako usredotočena, nije bila ograničena isključivo na Zagreb, već i primjerice Pelješac uz koji je bio vezan. Kompleksnu ličnost odaju i brojne autorske, koatorske, interpretativno-studijske izložbe u nizu ustanova. Mnoge je urbane fenomene upravo na taj način obrađivao, i to često prvi i jedini. Neizostavni dio njegovoga života bilo je i likovno stvaralaštvo, kroz fotografiju, kolaž i karikaturu. Njegove sjajne karikature nisu bile na prvu loptu, a odražavale su intelektualizam autora.

Istraživač Zagreba 

Svesti Fedora Kritovca na flaneura bilo bi pogrešno. U svojoj knjizi i sâm eksplicitno navodi da njegova istraživanja nisu bila flanerovski hobi. Njegova osvajanja poznatog i nepoznatog Zagreba bila su kompleksnija, njegovo čitanje grada superiorno. Za Kritovca je Zagreb bio ono što jest. Uvažavao je sva njegova lica. Grad za njega nisu samo ulice, već i naličje, reći će Radovan Delalle. Sonja Leboš to je definirala još preciznije: Kritovac je gradu ulazio pod kožu. I to neinvazivno. Sasvim sigurno je znao da su često oni koji progovore prvi, već unaprijed izgubili. On je u mnogočemu bio prvi, time doslovno otvarajući vrata promjenama u shvaćanju i koncipiranju grada, odnosa prema prostoru i – životu. Želio ga je, i opetovano pokušavao, poboljšati, a u tome je u konačnici na neki način i uspio i to činjenicom da je svjesnost o gradu i prostoru evoluirala, a Fedorova shvaćanja su gotovo postala opća mjesta. Osobito u kontekstu Zagreba, njegova svijest o važnosti javnog prostora imala je pionirsku ulogu, ne samo u promišljanju, već i u pristupu. Pionirom je, zajedno s Radovanom Delalleom, još od devedesetih, odupiranju tranzicijskim pristupima devastacije prostora. Kasnije, primjerice kao član Odbora za baštinu i prostor Društva povjesničara umjetnosti, aktivno je sudjelovao u koncipiranju dopisa u zaštitu Varšavske ulice. Sada kada podvlačimo crtu sa sigurnošću se može reći da je doprinio ozračju građanske svjesnosti o prstoru, kojemu je jedan od prvih graditelja. 

Zanimalo ga je sve. Nesenzibiliziranome promatraču bi se, primjerice, njegova opaska da su zastori na uličnom izlogu ateljea zajedničke prijateljice Ane Elizabet u Ilici na Črnomercu (opet) spušteni, mogala učiniti sitničavom. Ali Kritovac je vodio računa o široj slici. O važnosti jednog letimičnog pogleda u dubinu lokala kroz prozor – čak i iz tramvaja, otkrivenom sadržaju, noćnom svjetlu i doprinosu toga kratkog, usputnog trenutka ukupnom iskustvu doživljaja grada. Njegov je karakter obilježavala znatiželja znalca, a njegova su traženja neprestano novoga identična karakterima gradova čija se simultanost uvijek iznova preslaže, evoluira, degradira, unapređuje, dakle – mijenja. Jedina konstanta bio je njegov neumorni rad.

Posežući za našom prepiskom pronalazim niz zanimljivosti poput ove: „Uz motel – hotel (kao stvarno skrivenog mjesta ) semantički je vrijedno pozabaviti se i motelom kao posebnim pojmom koji se tada projektantski i građevinski desio i u Zagrebu. Motel je došao kroz film, ne kroz arhitekturu.“ Fedor je takve stvari znao i znao ih je postaviti u kontekst. Prilazeći temama, ma kako male ili beznačajne nekome mogle izgledati, demonstrirao je vlastitu veličinu koja je čitav njegov život bila u službi grada, a proizlazila je iz autentičnog interesa. Svoja otkrivanja temeljio je sklonosti gradovima i posebice urbanim fenomenima kao najrazličitijim manifestacijama gradskog. Njegovo je djelovanje neodvojivo od Zagreba, uz koji je bio i sudbinski vezan.

Počasni rad 

Fedorova gotovo dječačka razigranost kada mi je pokazivao novu situaciju sa spomenikom Tinu Ujeviću zarobljenom između dvije ograde tijekom aktualne izgradnje, ili lijepo dizajniranu reklamu za izložbu o ljudskom tijelu na polukružnom staklu izloga na uglu Gajeve i Trga, pokazuje da se  podjednako oduševljavao koliko je i kritizirao. Onda kada je to trebalo i kada, često, nitko drugi nije. Tako je u privatnoj prepisci u slučaju planiranoga kič-nebodera kod ugla Vukovarske i Držićeve, uz zatiranje izvornoga urbanizma odmah primijetio i da je to jedino mjesto na kojem se s ulice vidi katedrala. Takvim je osobitim vrijednostima, a koje često budu previđene, pridavao veliku pažnju. Kada smo pričali oko planova za umetanja nove crkve na Savici, sjetio se kako bi crkvu valjalo uklopiti u neku od novih planiranih zgrada, po uzoru na onu u Zakladnome bloku, radije nego da se za potrebe izgradnje devastira dio parka na što se pomišlja. Dakako, njegova bezbrojna zapažanja nisu zabilježena, mnoge ideje ostat će nepokrivene jer češće nije bilo prilike nego vremena koje je nalazio i u svom ispunjenom rasporedu aktera mnogih društvenih događanja. Mnogi projekti na kojima je radio, pa i neki koje smo zajedno dogovarali, bez njega neće biti isti. Osobito žalenje ide prema činjenici da nije stigao pokrenuti vlastit blog, o čemu smo razgovarali.   Valja istaknuti da je Kritovac svoj rad nudio besplatno, volonterski i aktivistički. Bio je spreman pisati ili sudjelovati jer ga je zanimalo rješenje problema. Taj njegov, kako se u njemačkoj kulturnoj tradiciji naziva, počasni rad, također je slika osobe. Jednom me je obavijestio da negdje ne može nazočiti jer gleda emisiju Potrošački kod, koja problematizira odnos prema korisnicima. Takav tip aktivizma ga je zanimao jer je i sam svoju građansku ulogu doživljavao pravom, a često i intimnom, moralnom obvezom na djelovanje. Činio je to iz uvjerenja, ustrajno, često i bez rezultata, ali u stalnom pokušaju. Spektar tih djelovanja bio je ogroman, čak i nevjerojatan, a u središtu svega bio je grad i njegova višeznačnost. Bio je pozvan reagirati, urgirati, poticati ili analizirati. Nije se ustručavao slati dopise gradskoj upravi, vijećima četvrti, mjesnim zajednicama, odborima, ustanovama, ukazujući na probleme, a nerijetko nudeći i rješenja. Pa čak ni onda kada je znao da je to uzaludno.

Bio je itekako svjestan društva u kojem je živio i zidove na koje je nailazio. „Teško odoljevam da se ne javim, nezadovoljan s prezentacijom, i na adresu... ali prema dosadašnjim iskustvima bi to bilo neproduktivno.“ A reagirao je često, bilo kroz relevantnu analizu, bilo esejistički. Smrću Fedora Kritovca, kako je to rekla Ana Elizabet, umro je čuvar Zagreba.

Nagrada 'Fedor Kritovac'

Iza Kritovca ostaje i bogata ostavština raznovrsnog materijala koji je sakupljao desetljećima. Mnogo toga bilo je iz povijesti lokalne samouprave, a radi se o građi koja nije nigdje drugdje sačuvana budući da je na neki način smatrana marginalnom. Ali zato nije manje zanimljiva. Upravo su mjesne zajednice i centri za kulturu kao mjesta artikulacije mogućnosti društvene participacije bili mjesta kojima je Kritovac pridavao osobitu pažnju. Kroz naše razgovore i na upite što bi se s tom vrijednom građom moglo, sa žaljnjem je konstatirao da neke od ustanova s kojima je bio u kontaktu nisu iskazivale interes kada ju je nudio. Ipak, važno je da taj materijal dospije u okrilje ustanova koje bi ga za početak čuvale, usustavile te omogućile njegovo javno korištenje. Takvo mjesto mogla bi biti Knjižnica Muzeja grada Zagreba, zagrebački arhiv ili Gradska knjižnica. Kritovac je ostavio i bogatu foto-dokumentaciju. Riječ je o fotografijama koje je sam snimao istražujući grad, čime je zabilježio sporedni Zagreb svoga vremena. Čak je i u digitalnom vremenu, kada malo što ostaje nezabilježeno, bilježio ono što izmiče pažnji, a što je znalački znao vrednovati. Dokaz tomu je njegova knjiga koja nudi tek djelić zamjećaja. Toj je za Zagreb prevrijednoj ostavštini također mjesto u nekoj od ustanova, u dogovoru s njegovom obitelji.

A, iako je to s jedne strane posve suprotno njegovoj osobi, koja je bila samozatajna, no s obzirom na Kritovčev osobit i izuzetan doprinos kulturi prostora, moguće je oformiti i novu nagradu nazvanu njemu u čast – koja bi se dodjeljivala za doprinos javnom prostoru na polju aktivističkog, publicističkog, arhitektonskog, urbanističkog, likovnog, izvedbenog i drugog djelovanja u sferi javnog prostora Zagreba. Ona bi pokrivala ono što izmiče postojećim nagradama u pojedinim kategorijama, možda i davala naglasak efemernom licu Zagreba. Nagradu za doprinos kulturi prostora „Fedor Kritovac“ trebala bi biti interdisciplinarna u svom profilu, ali i prosudbenom timu koji bi ju dodjeljivao. Nositelj nagrade moglo bi biti Društvo arhitekata Zagreba, koje bi ju jednom godišnje dodjeljivalo, zajednički s primjerice ULUPUH-om, Hrvatskim sociološkim društvom, Društvom povjesničara umjetnosti, možda čak i Gradom Zagrebom. Nagrada „Fedor Kritovac“ afirmirala bi one prostorne akcije, forme ili izvedbe koje su kvalitetno doprinijele javnom prostoru grada, ali i trajno podsjećala na osobu čije je djelovanje neodvojivo od Zagreba.

Do sada je dr. Kritovac ukazivao i analizirao, a sada je vrijeme da se ukaže na njegov ogroman doprinos hrvatskoj kulturi. Njegova ostavština prije svega leži u učenju drugačijega pogleda na grad kojem je prilazio posve demokratično. Knjigu Fedor Kritovac – zagrebački flaneur koja je pred objavom i koja donosi urednički izbor iz njegovih tekstova, nažalost nije dočekao. Pa ipak, riječima Sonje Leboš, jedne od urednica te knjige, „Fedor se negdje duboko i trajno – svojim pismom, svojim jezikom i svojim vizualnim bilješkama – smjestio u trajnu prisutnost ovog grada. A grad tek otkriva Fedora.“

Ljubaznošću uredništva, preneseno iz ´Zareza´ br. 303 od 17. veljače 2011.

Komentari