Interview

Interview: Submap

Autor/izvor: Boba Blašković 18/12/2010

"Za dobru arhitekturu nije nužan budžet, nego ideja"

Kada smo se gotovo već navikli da nagradu za najuspješniju realizaciju u stambenoj arhitekturi osvoji neka od nerijetko vrlo skupih obiteljskih kuća, ove godine nagrada Udruženja hrvatskih arhitekata “Drago Galić” posve nas je iznenadila jer je riječ o stambenoj zgradi iz programa POS-a u Vrgorcu koja je uz to dobivena preko “ozloglašene” javne nabave i izgrađena s vrlo limitiranim financijskim sredstvima. Uz to ova kuća pokazala je da se dobra arhitektura ne događa samo u velikim gradovima, da ne mora biti ekstravagantna i skupa, nego posve jednostavna, nenametljiva, funkcionalna i pragmatična. O tome zašto je baš ova zgrada drugačija od drugih stambenih zgrada u Hrvatskoj porazgovarali smo s nagrađenim autorima Marijom Burmas i Ivom Lolom Petrićem iz Studija Submap iz Zagreba.

• Jeste li očekivali da će vaša zgrada POS-a osvojiti “Galića”, posebice zbog toga što je konkurencija ove godine u toj kategoriji bila uistinu jaka?
  Burmas: Nismo očekivali i uistinu smo se ugodno iznenadili. Veliki uspjeh je već činjenica da smo bili nominirani.
   
• Čini se da je ovom nagradom poslana afirmativna poruka… Da se i u recesijsko vrijeme, s malim sredstvima i to preko javne nabave može dogoditi izvrsna arhitektura. Kakav je vaš stav o POS-u i o javnoj nabavi?
  Burmas: Što se tiče arhitekture POS je odlično zamišljen projekt i zahvaljujući njemu priliku za rad i za afirmaciju dobili su brojni mladi arhitekti. Zbog javnih natječaja koji su se u prvim godinama POS-a bili obavezni, smatram da je porasla arhitektonska kvaliteta jer natječaji ipak garantiraju veću kvalitetu projekata. No, nažalost POS se sada ugovara preko javne nabave, zbog toga je u društvu “nevidljiv” i puno manje publiciran i prezentiran u javnosti, a posljedično i kvaliteta projekata je generalno gledajući manja.
  Petrić: Javnu nabavu ne smatram nužno negativnom, posebice ako se na taj način nabavljaju robe ili određene vrste usluga, no u poljima kreativnih i pojedinih stručnih djelatnosti, kao što je arhitektura smatram da kriterij cijene ne bi smio biti jedini. Uz to problematično je i to da je Zakon o javnoj nabavi direktno u neskladu s Pravilnikom o cijenama usluga Hrvatske komore arhitekata.
   
• No, vašim projektom, prema riječima žirija, ostvarili ste kvalitetu i pokazali da se s vrlo limitiranim budžetom, može dogoditi dobra arhitektura...
  Burmas: Postigli smo cijenu koja je vrlo slična kao kod gradnje komercijalnih stanova. No, razlika je prvenstveno u tome što kada radite komercijalne stambene zgrade za tržište investitor ima jedan cilj, a to je maksimalni broj stambenih kvadrata koje onda mogu prodati i naplatiti. Dakle, u takvim projektima se reduciraju sve zajedničke prostorije i javni prostori koji se direktno ne mogu naplatiti. Mi smo se u Vrgorcu držali pravilnika POS-a koji točno propisuje minimalne kvadrature pojedinih prostorija u stanu, koji su vrlo često “luksuzniji” od onih koji se grade za komercijalno tržište. Dapače, inzistirali smo na propisanim standardima i pokušali im dati dodatnu funkcionalnost i kvalitetu prostora.
   
• Konkretno. Po čemu su ovi stanovi drugačiji od stanova koji se često nalaze u slobodnoj prodaji na tržištu, odnosno gdje se krije ta ekstra kvaliteta?
  Burmas: Veći stanovi su trostrano orjentirani, a srednji i mali imaju posrednu dvostranu orjentaciju preko lođa, koju također smatram velikom prednošću. Razlika je i to što svi stanovi imaju velike dnevne boravke spojene s blagovaonicom i kuhinjom, a svi servisni prostori su čisto utilitarni.
  Petrić: Naša logika je bila da u većim stanovima ljudima damo više zajedničkog prostora, a u malim da im damo veći intiman prostor. Dakle logika je da će u većim stanovima živjeti više stanara, zato su sobe prema standardima minimalnih kvadratura, ali su zato dnevni boravci blagovaonice veće I “luksuznije” jer će u njima boraviti više ljudi. S druge strane u manjim stanovima, sobe su nešto veće kako bi se prema potrebi u njoj mogao smjestiti dječji krevetić ili možda dva kreveta za djecu, a da primjerice roditelji spavaju u dnevnom boravku. Također, nastojali smo napraviti što više korisnog prostora koji nije ispresjecan komunikacijama, tako da stanari za svoj novac dobiju što više kvadrata koje mogu upotrebiti, a što manje onog nusprostora koji odlazi na prolaze i hodnike.
   
• Općenito koje su bile osnovne postavke pri projektiranju zgrade?
  Petrić: Ispitali smo puno mogućnosti i varijanti, a presudio je kontekst mjerila i jedna specifičnost koju smo zatekli u tradiciji Zagore i Vrgorca kao takvog. Tradicionalno, ondje su se gradile građevine, takozvane “kule” koje su pravilnog kvadratnog tlocrta, a najpoznatija je Tinova kula u kojoj se rodio Tin Ujević. Kule smo reinterpretirali i napravili zgradu s tri stambena volumena (kule) te s jednim zajedničkim volumenom u kojem su smještene komunikacije.
   
• No, još uvijek me muči, kako ste uz sve zadane parametre te posebice zadani budžet koji s gradnjom, obrtničkim radovima i kompletnom opremom stoji oko 800 eura po neto kvadratu uspjeli da se dogodi arhitektura. I to posebice ona koja je okrunjena strukovnom nagradom za najbolje ostvarenje u stambenoj arhitekturi?
  Burmas: Prvenstveno smo se bavili kvalitetom prostora i stanova, a cijena najviše skače uvjetno rečeno na ukrasima. Na ovoj zgradi nema nikakve ekstravagancije i to se uostalom i vidi. Kuća je jednostavna i skromna, a njena kvaliteta je zapravo u odmjerenosti i u funkcionalnosti prostora. Uz to imali smo veliku sreću što smo imali izvrsnog izvođača, odnosno lokalnu tvrtku iz Vrgorca kojoj je bilo stalo da sve bude izvedeno što je bolje moguće.
   
• No, u percepciji ljudi POS stanovi često nose negativan predznak. Zašto mislite da je to tako?
  Petrić: S obzirom da se radi o državnom programu, mislim da je POS pod posebnim povećalom javnosti, ma da se slični problemi događaju i kod komercijalnih stanova, samo što je to onda individualni problem kojeg morate sami riješiti s investitorom, pa ti problemi toliko ne dospjevaju u javnost. No, u svakom slučaju mislim da bi država trebala nastaviti s ovakvim programima poticajne gradnje i sa promišljenim stambenim politikama. POS je uistinu dobro zamišljen program i treba ustrajati u njemu, ali svakako smatram da bi ponovno trebalo organizirati javne natječaje i na taj način povećati kvalitetu.
   
• Što je to što neki stan čini dobrim za život?
  Petrić: To je jako individualna stvar. Nama je primjerice presudna lokacija, dobar pogled, otvoreni prostor i orjentacija Nekom drugom je to posve nebitno. Mi bi recimo bili najsretniji u stanu od 45 do 60 kvadrata s jednako toliko velikom terasom na zadnjem katu neke zgrade.
   
• Tko vam je od arhitekata uzor?
  Burmas: Teško je govoriti o uzorima, možda prije o utjecajima. Od starije generacije to su zasigurno Jacobsen, Mies Van Der RoheI Smithsoni, od suvremene generacije OMA, Sanaa,i mnogi drugio. Od hrvatskih autora generacija iz 50-ih i 60-ih…
  Petrić: To je zapravo kao i kod muzike. Ima dobre stare glazbe, kao i nove, a jednako tako pojedini autori imaju neke dobre i loše stare stvari, kao i nove, neke hitove, neke teže slušljive stvari koje treba više puta preslušati da sjednu. Slično i s arhitekturom.
   
• U arhitekturi je često da su ljudi privatno i poslovno partneri. Kako je to kod vas krenulo kada ste počeli raditi zajedno? Odnosno za koji segment je potrebna veća tolerancija?
  Burmas: Još smo na fakultetu zajednički radili na nekim projektima i natječajima i uvidjeli da možemo raditi zajedno i da smo dobar tim. Odličan je taj osjećaj kad si s nekim toliko blizak i intiman i da imaš potpuno povjerenje, a tolerancija i kompromis je potreban i u privatnom i poslovnom životu. No, uvijek je bolje imati dva mišljenja, nego jedno pogotovo kad se razumiješ.
   
• Također spadate u onu generaciju arhitekata koja je počela raditi u građevinskom boomu. Tada ste i dobili dva važna natječaja - prvu nagradu na natječaju za školu u Ivanjoj Reci i prvu nagradu Društveni dom sa raznim javnim sadržajima i policijsku stanicu u Kozarim putevima. Što je sada s tim projektima?
  Petrić: Nekako se poklopilo da smo pokrenuli vlastiti ured netom prije natječaja za te gradske projekate koje smo dobili s Jakšom Kalajžićem i Brunom Lovrenčiće. Nakon sređivanja imovinsko-pravnih odnosa projekt za školu Ivanja Reka ponovno je krenuo, a uskoro bi trebao i projekt u Kozarim Putevima. S našim trećim partnerom, Draženom Bankovićem, trenutno radimo i dva projekta za obiteljske kuće, “Mini” sportsko-rekreacijski centar u Prižbi na Korčuli, razvojnu studiju za turističku zonu Straško na Pagu…
   
• Kako se nosite s recesijom?
  Petrić: Za sada uspijevamo, mislim da je ovogodišnja izložba realizacije UHA-e pokazala koji je trend. Gradi se puno manje, posebice stambenih zgrada. Srećom manjih projekata još uvijek ima i mislim da je nama, manjim uredima sada lakše nego velikim jer ne moramo brinuti o plaćama za niz ljudi. No, arhitektura je ionako spori medij, a sada je sve još dodatno u “slowmotionu”.

Boba Blašković
Izvorno objavljeno u ´Jutarnjem listu´ 4.12.2010. Preneseno ljubaznošću uredništva.

Komentari