Kolumna

Hrvatsko snebivanje nad Balkanom

Autor/izvor: Dominko Blažević 10/11/2010

Povod ovom tekstu je – ponovljeni! – nedavni napad Vjesnikove novinarke Marine Tenžere na kolegu Maroja Mrduljaša, odnosno na njegovu izložbu “Balkanology – New Architecture and Urban Phenomena in SE Europe”, koju je prošle godine u svojstvu ko-kuratora postavio u Beču, u prestižnom Architektur Zentrumu.

(Nadam se da mi kolega Mrduljaš neće zamjeriti na otvaranju ovog teksta i dodirivanju ove teme, tim više što namjera nije obrana njegovog “lika i djela” – pomoć mu nije potrebna – nego osvrt na jednu mnogo širu temu “kulturnog” licemjerja, provincijalizma, i, konačno, bešćutnosti.)

Internetsko izdanje Vjesnika (2. studenoga 2010.) donosi dakle Tenžerin tekst o novoj knjizi “Hrvatska arhitektura XX. stoljeća”, u kojem, između ostalog, stoji sljedeće: 

“…Šteta da ovaj Neidhartov tekst nije objavljen u dnevnome tisku prije godinu dana kada je Maroje Mrduljaš u Beču priredio sramotnu izložbu »Balkanologija« u Arhitektonskom centru Muzejskog kvarta ne samo svrstavajući hrvatski arhitektonski korpus na Balkan, već oživjevši i neku novu i nepostojeću Jugoslaviju u izložbenom prostoru (Sic). I to radi urednik doista izvanrednog časopisa za arhitekturu »Oris« koji već godinama u Zagrebu održava Dane Orisa na kojima gostuju glasoviti svjetski arhitekti… Ideja sadržana u »Balkanologiji« jednako je glupa kao da danas netko austrijske građevine prikazuje u okviru nepostojeće Austro-Ugarske. Ali pustimo taj barbarski eksces u Beču…”

Birane riječi, nema što. “Sramotna izložba”, “barbarski eksces”… Ponovljeni napad, dakle, jer je dotična autorica u prosincu 2009. već bila “razapela” rečenu izložbu na stranicama istih novina, u tekstu naslova “Zadnja postaja Balkan”, sa sličnim nedostatkom argumenata i (arhitektonske) kritike, ali i s viškom političke isključivosti i neprikrivenim osjećajem – uvrjeđenosti. 

Zaboga, mi Hrvati, pa da smo na – Balkanu?!

***

Zagriženi kreacionisti znaju reći: “Ako ste već vi (svi) postali od majmuna, mi nismo.” I to im obično bude dovoljno. Slijedeći istu logiku, naši zagriženi balkanofobi rekli bi valjda slično: “Ako ste već vi (svi) na Balkanu, mi nismo.”

No, nije namjera ovim tekstom uzburkati ionako osjetljive i tašte nacionalne duhove, otvarati Pandorinu kutiju raznoraznih pitanjâ poput onog koje se ovih dana vrti po novinama, o tome jesu li hrvatski i srpski jezik jedan te isti jezik, treba li titlovati srpske filmove i tsl. Ne. Nije ovdje riječ ni o geografiji, naravno; radi se o jednom puno širem i prepoznatljivom kulturnom problemu, ili kompleksu, kako se uzme. 

Prema podjeli s početka ovog teksta, Tenžera je očito lokal-patriotkinja, u potrazi za potvrdom svojih stavova. Ona tako citira uvaženog kolegu Premerla kada o hrvatskoj arhitekturi tridesetih kaže da je “ravnopravno stala uz bok europskoj arhitektonskoj avangardi”, ili profesora Neidhardta kad priča o hrvatskom narodu koji je “akumulirao gorčinu od 12. stoljeća od pada hrvatskog slobodnog kraljevstva”, da bi potom stvorio “kozmopolitski obrazac arhitekture kao borbu za očuvanje identiteta”. To je hrvatskom oku/uhu ugodno. Dakle, ako nas već drugi (odnosno svijet) neće hvaliti, najbolje je da to – (u)činimo sami.

Međutim, što je korisnije za jednu scenu; kritizirati je, promišljati, i tako je gurati naprijed, ili laskati joj i uljuljkivati je (lažnim ili manje lažnim) komplimentima? Iako je jedna od ljepših definicija uloge kritičara ona Edmunda Wilsona, po kojoj kritičar otkriva lijepe stvari kako bismo ih svi mi voljeli, dobroj kritici je potrebna i velika doza realnosti, ozbiljnosti, odgovornosti i objektivnih kriterija. 

Baš kao ni Mrduljaša, ni hrvatsku arhitekturu nije nužno ovdje (iznova) braniti niti hvaliti. Dosezi jedne arhitekture ne mjere se uostalom samo međunarodnim priznanjima, ona nisu jedino mjerilo uspješnosti (iako ih je u posljednje vrijeme u hrvatskom slučaju sve više, zahvaljujući kako kvaliteti recentne produkcije, tako i suvremenim medijima i protoku informacija, kao i otvaranju “scene” prema van). Ipak, budimo realni: hrvatski arhitekti ne grade diljem svijeta (tim više jer je odavna svršeno i s tržištima Nesvrstanih), u pravilu ne predaju po Harvardima i AA-ima, o njima se ne priča kao o zvijezdama. Njihove knjige nisu čitane niti prevođene. Njihovi uspjesi na međunarodnim natječajima u domaćim medijima najčešće bivaju popraćeni naslovom senzacije, što samo po sebi dosta govori. Hrvatska arhitektura je jednostavno – mala arhitektura, baš kao i mnoge druge arhitekture u regiji, i to u najboljem smislu te riječi. Uz to, ona nema niti jednog Plečnika, niti Bogdanovića, s kojima bi lakše doprijela do svijeta, tako da je primorana prezentirati se na drugačiji način, kolektivnim nastupima, ističući prednost visoke kvalitete scene kao cjeline, komparativnu brojnost iznimno kvalitetnih ureda, umjesto snage pojedinačnih kreativnih genija. (Čak ni ono najbolje u hrvatskoj arhitekturi, njena herojska moderna, nije uključeno u najvažnije preglede svjetske moderne arhitekture. E tu obično već krivimo kulturne lobije, politike i tsl. Ali, na kraju krajeva, lokal-patriotima to nije ni bitno, bitno je da mi znamo da smo “dio svijeta”, da mi znamo da smo najbolji, ne i da svijet zna to isto.)

No, vratimo se Balkanu. Hrvatski kulturni identitet složen je i trojan. Iako se u kontekstu Kulture u Hrvatskoj najčešće spominje samo jedan od ta tri identiteta, onaj srednjeeuropski, ne smije se zaboraviti ni ostala dva, jednakovrijedna: sredozemni, odnosno južnjački/južni, i balkanski, istočni (odnosno bosanski, srpski, itd.). Svi ovi utjecaji samo obogaćuju naš kulturni izričaj i tvore jednu originalnu mješavinu na kojoj bi nam mogli pozavidjeti kako često već impotentni i istrošeni zapadni intelektualci, tako i “još balkanskiji” naši istočni susjedi. (U popularnoj kulturi, pak, ova trojnost odavno je prepoznata, svjesno ili podsvjesno, i sva tri identiteta zastupljena su u puno ravnopravnijem omjeru u pop muzici, na TV-u, u kinematografiji.)

“Zagrebačka škola arhitekture” potencirala je, i u pravilu još uvijek potencira, samo ovaj srednjeeuropski aspekt, referirajući se pritom na Nizozemce, Austriju, Švicarce, Europan, Berlage, danas možda prepuštajući novoosnovanoj splitskoj školi bavljenje mediteranskim aspektom. Balkanski tako biva sasvim prešućen: zanemaren, nezastupljen i nedovoljno proučavan. Prešutna je i hijerarhija ovih kulturâ: “najkulturnija” je ona hoch srednjeeuropska, pa mediteranska, pa tek onda balkanska, koju se često svodi na folklornu, na kič. Ipak, tko god misli da Hrvatska nema veze s Balkanom, jamačno nije proputovao njenom “provincijom” i blatnjavim selima, niti bio na tipičnoj hrvatskoj svadbi. Hrvatska nije Zagreb. U našem je interesu da što prije prihvatimo tu činjenicu.

Postkolonijalna teorija jasno je pokazala kako se vlastiti identitet gradi diferencijacijom od Drugoga: u našem slučaju, mi smo Europa, upravo jer nismo Balkanci, nismo kao Oni. Ali tako razmišljaju i Slovenci ili Austrijanci o nama, baš kao i Srbi o Albancima, itd. U odnosu prema istočnim susjedima, novostvorene države često imitiraju svoje bivše kolonijalne gospodare, potcjenjujući istočnogdrugoga i postavljajući se u poziciju prosvjetitelja ili kulturnog autoriteta, obraćajući se svisoka. 

Od tragedije takvog razmišljanja veća je jedino kulturna tragedija činjenice kojom je za života bio tako užasnut veliki Bogdan Bogdanović, a to je da danas postoji cijela jedna generacija mladih Beograđana (i mladih arhitekata!) koji nikad nisu – bili u Sarajevu. I obratno. A tako je i sa Zagrebom i Skopjem, i da ne nabrajamo.

***

Završit ću ovaj tekst onako kako je Maria Todorova započela svoju izvrsnu knjigu “Imagining the Balkans”, posvetivši je svojim roditeljima, koji su je “naučili da Balkan voli, bez potrebe da se njime ponosi ili da ga se srami”.

Komentari