Kolumna

Govoriti o arhitekturi, ali kome, i – kako?

Autor/izvor: Dominko Blažević 07/10/2010

No, nastranu obrazovni detalji koji, dakako, uvelike formiraju njegov često autsajderski diskurs: Andreas Ruby danas je međunarodno priznat arhitektonski kritičar, povjesničar, teoretičar, izdavač, kustos, edukator, i – nadasve – promotor arhitekture. Ako je suditi po reakcijama prisutnih, dvosatno predavanje bilo je više nego uspješno. U svakom slučaju, bijaše to jedna neobična i dragocjena meditacija o za arhitekturu važnim stvarima, u našoj svakodnevici bezidejnih predavanja i tekstova.

Odnosno, predavanje je bilo upravo suprotno od bezidejnog, jer iza njega, kao i iza samog Rubyjevog opusa stoji jedna vrlo precizna i zanimljiva (ako već ne i nova) IDEJA: kako arhitekturu približiti laicima/puku, i obratno. Kako senzitivirati korisnika, kako Arhitekturu (s velikim A) spojiti s onom običnom; arhitekturom, tako je to objasnio Ruby. Upravo to dvosmjerno posredovanje je, dakle, PROJEKT Andreasa Rubyja i njegove žene/partnerice Ilke, upravo to je njihova agenda. Tijekom predavanja moguće je bilo uvjeriti se u raznolikost njihovih pristupa ovom komunikacijskom problemu, počevši od narativnog ucrtavanja ljudî i detalja s fotografija izgrađenog objekta u arhitektonske crteže (figure su u nacrtu i tlocrtu, 3D vizualizacijama), do pisane “kritike” arhitekture od strane samih korisnika i “običnih ljudi” ili maštovitih izložbenih postava. Vrhunac ovakvog pristupa upravo je recentna Rubyjeva knjiga “O ljudima i kućama: arhitektura Štajerske”, godišnjak štajerske arhitekture iz 2009. 

*** 

Pa ipak… Iako Rubyjev rad poznajemo i od prije, i iako je ton predavanja bio krajnje nepretenciozan i nenametljiv, iako je publika (mahom studentska) ostala šarmirana i oduševljena svježinom ovakvog pristupa, nešto je tu ipak tiho zazvonilo na uzbunu, jedan aspekt cijele ove “priče” – provocirao je, (p)ostavljajući više pitanja nego odgovora. Što, za dobro predavanje, i nije nužno loš znak. Svakako, opet poznati refleks, po tko zna koji put: braniti Arhitekturu (ili arhitekturu, kakogod). Ali od koga, od čega i – zašto?

Jer, Ruby nije ni zlonamjeran ni slabo informiran. Dapače. Nije nipošto neobično krenuti u obračun s blaziranom arhitektonskom scenom i sistemom arhitektonskih zvijezda (starchitects) i ega, kao što to čini Ruby, u obračun s publici nerazumljivim arhitektonskim žargonom, sa “ispeglanim” crtežima koje laici ne mogu čitati, sa sterilnim fotografijama arhitekture bez ljudî, zelenila, bez života, s tekstovima koji su (u najmanju ruku) elitistični pa i hermetični, ili tek suhoparni. A opet, izvjesna opasnost leži i u nekritičkoj opoziciji svemu navedenom.

U svrhu popularizacije jednog izmučenog i sve slabijeg medija kao što je arhitektura, naime, Ruby (očekivano?) koketira i sa svojevrsnim – populizmom. Tražeći nove kanale komunikacije, želeći udahnuti novi život u staro tijelo, on se obraća nearhitektima, onom brojnijem segmentu društva, čisteći diskurs od nepotrebnog. Kritika o kojoj on govori tako ustvari često i nije kritika neke zgrade ili njezine arhitekture, nego kritika arhitektonskog medija kao medija, odnosno njegovih highbrowkomunikacijskih sredstava, strategija i publike, načina (re)prezentacije, tekstualne ili vizualne. Jer, kada Ruby priprema knjigu o štajerskoj arhitekturi, i kada iz izdavačkog procesa namjerno odstrani (u pravilu nervozne a konzervativne) arhitekte/autore, u namjeri da knjigu “iščisti” od svih onih uobičajenih i poznatih nam manirizama, arhitektonskih inhibicija i egzibicija, od svog onog uobičajenog načina pisanja o projektima, od jalove retorike, statičnog fotografiranja objekata i tsl, to je nešto novo, ali i cijela jedna druga – ideologija.

Nije bilo teško povjerovati i razveseliti se anegdoti o tome kako je Rubyjev prodavač u kiosku u njegovom susjedstvu bio oduševljen spomenutom knjigom, i kako ju je potom “cijelu pročitao”, razumjevši po prvi puta u životu arhitektonske crteže. Ali – što to uopće znači? Što smo dobili, a što izgubili u tom “prijevodu”, kako ga sam Ruby naziva, prijevodu arhitekture na jezik laika, koji dio informacije biva žrtvovan? Dobili smo novu publiku, ali što smo oduzeli staroj, već postojećoj?

Da budemo fer, Ruby nije ni protiv arhitekata ni protiv arhitekture, dapače, upravo suprotno. Njegova knjiga možda nije ni namijenjena (samo?) struci, nego svoju mrežu jenostavno baca na što veći, i trenutno mahom nezainteresirani ili uspavani, dio tržišta, pa su samim tim i jezik i pripadajuća grafička oprema drukčiji i prilagođeni. Za očekivati je stoga da će knjiga široj publici biti daleko zanimljivija nego obične, ali hardcore arhitektima možda i – dosadnija.

Jer, arhitektonski diskurs ima svoju dugu povijest, svoju tradiciju i svoj jezik, ali i svoj (katkad fetišizirani) crtež, i o arhitekturi govori na sebi svojstven i ponekad nerazumljiv, pa i neprikladan, način. Primjerice, pitanje je “konvencije”, u nedostatku bolje riječi, razumjeti nekoga kad kaže da “prostor vibrira”, ili kako je u tom i tom prostoru ili projektu došlo do “kompresije prostora i vremena” (jer je to praktična neistina, pretjerivanje). Ipak, ista ta konvencija, na ovakav i slične načine, može opisati arhitekturu poetičnije – ali i preciznije – nego obični, “prozaični” ili tehnički govor, može otvoriti našu percepciju prema novim doživljajima i čitanjima. Dapače, ponekad i sam takav tekst biva dijelom arhitekture, biva arhitekturotvoran.

Slično je i sa crtežom: na boljim arhitektonskim školama studentima je u pravilu zabranjeno u nacrtima, pa i 3D vizualizacijama koristiti narativne elemente (uključujući i ljudske figure), čak i kad oni doprinose boljem razumijevanju mjerila. I to s razlogom. Crtež je (posebice u modernoj) ogoljen i discipliniran svojom grafikom i svojim posebnim pravilima, i nije svejedno je li zid na kraju prazan, šrafiran, ili ispunjen crnom; njegova se težina, čvrstoća, uvjerljivost drugačije čita. A to je tek početak. Crtež je, po nekima, ponekad i ravnopravan građevinama kao arhitektonski artefakt par excellence (paper architecture). Stoga ne čudi njegova kompleksnost, njegova povijest i implikacije.

Bez želje za ičijim podcjenjivanjem, teško da ćemo slične kvalitete i nijanse uspjeti pronaći u komentarima i deskriptivnim osvrtima (Rubyjevih i inih) laika, ili u grafičkim prilozima u knjizi (svi zidovi su, objasnio je Ruby, u tlocrtu i presjecima namjerno ostavljeni “praznima”, neispunjenima). To je vidljivo i iz govora o arhitekturi: Andreas Ruby na predavanju je i sam govorio prvenstveno oprostoru i njegovim kvalitetama, bez ikakvog dubljeg zadiranja u značenje ili teoriju i/ili filozofiju diskursa. Malo je vjerojatno onda da će neka “obična” osoba (umjeti) razmišljati o poetičnosti neke kuće, ili o bilo kakvom sličnom metasadržaju: iz njegove/njene reakcije prije bismo mogli saznati o izgledu kuće ili njenoj (dis)funkcionalnosti. O značenju kuće, o onome “zašto”, o asocijativnom i apstraktnom, o poetskom, o tome ipak obično govore neki drugi, arhitekturi skloni i arhitektonskisenzitiviziraniji. Može li se to promijeniti? Teško, gotovo nemoguće. 

(Naravno, korisnički feedback, njihove sugestije i kritike imaju itekako svoju vrijednost i svoje mjesto u učenju o arhitekturi i njenim posljedicama. Sjetiti se valja nedavnog eksperimenta sa stanarima POS-a u Krapinskim Toplicama (autori istraživanja Maroje Mrduljaš i Breza Paić), u kojem su stanari bili pozvani da bilježe i interpretiraju prostor u kojem žive, i načine na koji ga koriste i prisvajaju, osvajaju. Nažalost rijedak slučaj vraćanja arhitekata na “mjesto zločina”, kako bi se izvukle pouke.)

Znači li sve ovo da je arhitektura – elitistička? Bez sumnje, baš kao i umjetnost. Građenje samo po sebi možda i nije, ali arhitektura svakako jest. I treba biti, bez obzira što je arhitektura (za razliku od umjetnosti, kako ističe Ruby) “neizbježna”, što ju svi imamo priliku (ili smo prisiljeni, u širem smislu) doživjeti i svakodnevno iznova doživljavati. To ne znači da je ne treba promovirati prema van, i Andreas Ruby to svakako izvrsno i donekle demistificirajuće radi. 

Ali, postavlja se i jedno dodatno, gotovo intimno pitanje: treba li arhitekturu uopće mistificirati? Treba li (i kako) govoriti o nekakvoj njenoj alkemiji, iracionalnosti, o kompleksnosti stvaralačkog procesa, o svemu onom što izmiče laičkom oku? Arhitekti tradicionalno i nisu najbolje umjeli iskomunicirati ovu magiju prema van. Ona je često bivala doktrinom iniciranih, neobjašnjivom drugima poput ideje vremena za sv. Tomu Akvinskog: kad ne pitate što je to (vrijeme/arhitektura), znamo; ali kad pitate – e onda ne znamo.

***

Dakle, braniti arhitekturu. Od koga? Zašto? Odnosno, što branimo, ustvari? Čast? Dostojanstvo? Kvalitetu? Hram Arhitekture od upada nearhitektonskih barbara? Struku od…laičke naivnosti, neukosti? Struku od oštrice kritike, ili od bahatosti investitora, od nezainteresiranosti države ili… Vjerojatno i jedno i drugo i treće. 

Bilo kako bilo, ne moraju i neće sve knjige izgledati poput Rubyevih. Pa ipak, glas poput njegovog danas je nužan i poučan, i prije svega dobrodošao kao jedan od mnogih u kakofoniji glasova koji govore o arhitekturi, svjež u svom pristupu. On otvara neke nove registre komunikacije, koji će sutra možda uroditi sofisticiranijim investitorima, ili generacijom arhitektonski osvještenije javnosti. 

Komentari